Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






utorak,05.08.2008.

Slovo o nama




Klanjam se rukama
Svemogućim,
Naručju najtoplije duše
Što mi snove odnjiha
I dosanjanost othrani,
Pa mi pristade biti lučonoša
Na neprijateljskim stazama sudbine.
Kud li se to uputismo, kapetane
Žališ li za sigurnošću kopna
U lelujave večeri maglene?


I ramenima razuđenim
Svoj naklon dajem.
Što mi sigurnost pružiše,
Pa se sad ponosno,
Jedno na drugo oslanjamo.
U nijemosti odbolovanog bola
Žrtvu smijerno prinosimo
Samoći jauka prepoznatih.
Mi smo se dodirnuli
Istim stopama hodajući.
I vjenčali se sa vremenom
Što nas ne može razdvojiti.


Klanjam se do zemlje,
Jedinoj duši moje duše,
Što kod nebrojeno
Iscurenih mi godina,
I svoje godine još dodaše,
Pa sad trajemo bezgranično
Kao pješčani sat,
Prelijevajući se jedno u drugo.

U jesenje godine rane
I sto bi još mogli drugo?

Klanjam se istini nad istinama,
Što mi na dlanu desne ruke
Ureza putovanje kroz vrijeme,
Na krilima tvoje nježnosti.
Nemiljenici sreće, u ime istine
Na kockarskom stolu života,
Ulažemo sve žetone svoje sudbine.

Po Zakonu patnje i bola
Mi smo odavno trebali umrijeti,
Stihove svoje izvikujući.
A evo nas, stojimo uspravno
Jedno drugo uspješno podupirući.


stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 00:05 - "Mirisni trag" (7) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.