www.mir.blog.hr
srijeda, 28.11.2007.
„ Djetinjstvo – pregršt besmrtnosti „
U susjednom dvorištu stoji stari, veliki orah. Sada su grane gole, jer lišće je već odavno opalo, leži pod njim na velikoj površini. Plodovi su pokupljeni ili je još koji zaostao u hrpi lišća. Po ljeti je tu debela hladovina koju nitko nije iskoristio onako kako bi trebalo; za uživanje u vručim ljetnim mjesecima.
No to veliko stablo vratilo me na tren u moje djetinjstvo; podsjetilo me na jedan isto tako veliki orah. U velikom seoskom dvorištu uzdizao se isto tako veliki orah, ispod njega čistina, a tek u jednom čošku mala drvena kućica u kojoj je ležao Švrćo. On bi povremeno izlazio i malo zalajao, tek ako bi netko nepoznat kročio u dvorište. Uz sve domaće životinje , tu je uvijek bilo puno i domaće, ali i susjedne djece. Smjeha nije nedostajalo.Djed je jednog dana na našu radost pod orah privezao ljuljačku; sasvim običnu dasku pričvrščenu s dvije debele špage zavezao je za jednu debelu granu oraha. Čekali bi u redu da se malo poljuljamo. A sjesti na tako veliku ljuljačku pa poletjeti visoko, visoko izgledalo je za nas djecu kao poletjeti do neba, pa onda sklopiti oči i polako se spuštati dolje, i tako stalno gore, dolje...Sa svojim mislima letjeti čas gore, čas dolje bila je prava čarolija, sve dok te iz te blage opuštenosti ne bi trgnuo dječji glasić „ Dosta je, sad sam ja na redu!“
Ovo je tek iskrica sjećanja na jedan orah kojeg su posjekli; njega više nema , ali sjećanje na njega još je živo...
ponedjeljak, 26.11.2007.
O MUDROSTI
O Mudrosti, jedina kadra da nas vodiš kroz život. O ti, koja učiš vrlini i koja ukročuješ poroke. Što bismo mi bez tebe, mi i svi ljudi?
Ti si ta koja si stvorila gradove inspirirajući ljude na ljubav za zajedništvo; ti si ta koja si ih poučila da zbliže domove, da pronađu zajednički jezik i pismo. Ti si ta koja si sačinila zakone, uobličila običaje, civilizirala narode.
Ja tražim utočište pored tebe; ja molim za tvoju pomoć. Zadovoljan da sam slijedio tvoje savjete, danas se cio prepuštam tebi. Samo jedan dan proveden u dobru i prema tvojim savjetima, više vrijedi nego jedna besmrtnost u grijehu.
Kojoj drugoj moći bismo se mogli obratiti prije nego tebi, o Mudrosti, koja nam daruješ smiren život i koja nas oslobađaš straha od smrti?
Ciceron
subota, 24.11.2007.
.jpg)
Moja baka ,koju sam već nekoliko puta spomenula na svom blogu, dala je imena svojim kčerima po svecima koji su obilježavali taj dan ili obližnje dane oko onih, kada je rodila svoju djecu.Kažu svi takav je tada bio običaj, možda, al ipak nije kod svih.Dakle, imena im je dala po Sv. Petru i Pavlu, Sv Ani, Sv Vidu, Sv. Mariji i sv. Kati ili Katarini. Danas je jednoj od njih rođendan , a sutra imendan. To je moja mama...Ljubav koju osjećam prema svojoj baki je velika...ljubav koju osjećam prema svojoj mami je još veća, ono što dajem svojoj djeci je beskrajna ljubav i ona se prenosi s koljena na koljeno i vjerujem da nikad neće prestati...
Poklonih svojoj mami danas samo buketić s crvenom ružom; može li crvena ruža izražavati nešto drugo osim ljubavi ? One velike,beskrajne koja traje i traje...
petak, 23.11.2007.
Fotografija: ja
Vrijeme: 13.11.2007.- 16.11.2007.
Mjesto: ?
Rijeka: ?
Može li netko "dokučiti" koja je ovo poznata rijeka u Hrvatskoj?
utorak, 20.11.2007.
„Mama , kako to da si se odlučila za Cocolino“, pita me moja mlađa kčer ? „Pa eto“, odgovaram i pričam:
Došla sam u Konzum , stala i stojim pred gomilom lijepo složenih omekšivača za veš (rublje ). Ne znam koji bih uzela, jer uvijek sam dosad kupovala Lenor; isprobala sve boje i ne bih mogla izdvojiti da je jedna boja posebna. Sada mi za oko zapne livadno zelena boja Cocolina na najgornjoj polici. Kao da mi govori „Uzmi mene!“ U isti mah mi se u misli vrate prizori reklama s televizora; mali smeđi , nasmješeni medvjedić i puno raznobojnog cvijeća, a sve odiše mirisom da ga osjetiš kroz televizor...Ma stvarno , vrijeme je da isprobam i druge stvari; i tako kupim ja Cocolino,dođem kući, odmah potrpam veš nek se pere s omekšivaćem, a da sam slučajno prala na ruke još bi mi i ruke danima mirišale,a ne samo rublje...Dakle, rublje miriši i kad se osuši i još nekoliko dana poslije...Usudila bih se reči da je bolji od Lenora...A znate kakva su djeca; čim osvane nešto novo na ekranu one odmah upere pogled u mene s riječima „ Kupi to !“ Moj bi odgovor gotovo uvijek glasio „Evo trčim, pa zar vi mislite da je sve uistnu tako kako se reklamira ! „ Ali ima i iznenađenja , zar ne ?
nedjelja, 18.11.2007.
Željela bih čuti; pročitati vaše ratne priče . . .
subota, 17.11.2007.
... lišće u sadašnjem Vukovaru drukčije treperi ...
Vuka je pritajena, Dunav teče tiše, još tiše, kao da se zaustavio, kao da stoji...
Noć je osamljena poput udovice uronule u uspomene...
Vukovar se naučio biti tih, nezamjetan, ponosit u svojoj oronuloj, do kostura ogoljeloj boli i uspomeni...
i koliko god se nekome činilo da ozdravlja,
uspravlja se,
raste i
obnavlja se,
Vukovar još ne živi...
kao da je zastao biti Vukovar...
Dogovorili smo se, obećali djeci da ćemo sutra biti u Vukovaru, zapaliti svijeće za sve žrtve, ali eto ništa...danas već znamo da to nije nikako moguće...ispriječilo se nešto neodgodivo, važno...tako će moja svijeća ostati tek u prozoru
ponedjeljak, 12.11.2007.
Puška
Govore li vam išta skračenice PTO, NNI,Puška? Oni koji su mojih godina, pa i oni nekoliko godina mlađi , sjetit će se predmeta iz srednje škole...Sve mi je to bilo tako zamorno, tako dosadno i uvijek bih se izvlačila pitanjima što će nam to trebati...a da sam samo znala...
Sjećate li se isprobavanja maski tj. stavljanja maski u najmanjem roku do osam sekundi, iz tadašnje obrane i zaštite? A tek Puška; ne znam da li se tako zvao predmet ili smo ga mi učenici tako nazvali. Rastavljanje, sastavljanje čiščenje puške M 48, stavljanje metaka...sve je to nekako meni išlo, al gađanje...to da ste vidjeli ljudi moji...Odlazili smo na jednu čistinu, iza jednog sela tj. livadu , tamo su bile postavljene mete (od papira naravno), a mi učenici, da bi primjenili ono teorijsko znanje , morali smo svaki uzeti pušku, staviti metak i opali u sredinu mete...Kažem vam sve je lako išlo , al gađanje nikako...a baš mi je vid odličan! Dobro da ja nisam morala stati na prve crte u vrijeme rata, jer ljudi moji slabo bih nas obranila.
I eto sve ono što sam mislila da je nepotrebno i da nam baš nikada neće trebati, pokazalo se itekako potrebnim.
Danas u školama više nema tih predmeta, pitam se zašto? Danas ni mnogi mladi dečki ne žele ići u vojsku, i opet se pitam zašto? Kakvi su to muškarci? Kakva su vaša iskustva, jeste li ikada držali oružje u rukama, možda i pucali?
petak, 09.11.2007.
OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu. Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih plaćamo.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjutorima, vještinama, vrtlarstvu, o bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. „Besposlen um je radionica lošega.“ A ime lošega je Alzheimerova bolest.
- Smijmo se često, glasno i dugo. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdržimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok smo živi.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene, muzika biljke, hobiji, bilo što. Naši domovi su naše sklonište.
- Cijenimo svoje zdravlje: ako je dobro, čuvjamo ga. Ako je nestabilno, popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoć.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetališta, do obližnje pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.
ponedjeljak, 05.11.2007.
Na stropu dva velika lustera s nekoliko kugli, a u jednom kutu još jedna samostojeća svjetiljka (ukrasna). Hrastov regal od nekoliko djelova; a po njemu i na njemu bezbroj ukrasnih, keramičkih figurica ispod kojih su ukrasni, heklani tabletići. Sve besprijekorno čisto i na svom mjestu. Je li tu ikada bilo prašine, pitam se? Na polovini sobe trosjed, dvosjed i fotelja, sve ukrašeno hrastovinom. Dva ukrasna jastučića na trosjedu kao nova, tj. kao da se nikada nitko nije naslonio na njih. Masivni hrastov stol i na njemu veliki, heklani stolnjak. Pod prozorom nekoliko cvjetova.Zidovi čisti bez paučine, bez slika; jer bi ih sigurno oštetile. Parkete sjajne kao da su jučer prelakirane; možeš se klizat po njima. Moja djeca bi rekla kao u muzeju; ne znaš kako se ponašati u takvoj prostoriji! To naravno nikako ne može biti moja dnevna prostorija, a vaša?
četvrtak, 01.11.2007.
DOŠAO SAM NA OVAJ SVIJET
I DA LI JE ON TIME NEŠTO DOBIO?
OTIĆI ĆU SA NJEGA
I DA LI ĆE SE TIME ŠTOGOD IZMJENITI?
O KAD BI MI NETKO MOGAO REĆI
ZAŠTO LI SAM OVDJE !
JA KOJI IZ PRAŠINE DOĐOH
I KOJI SE U PRAŠINU VRAĆAM .
POD NEBOM ĆE JOŠ MNOGO LJUDI PROĆI
A KAD UMREM, OD NAŠE PRAŠINE ĆE NAPRAVITI CIGLE
OD KOJIH ĆE NETKO SAGRADITI SVOJ DOM SREĆE.
Omar Hajjam
