„ Djetinjstvo – pregršt besmrtnosti „
U susjednom dvorištu stoji stari, veliki orah. Sada su grane gole, jer lišće je već odavno opalo, leži pod njim na velikoj površini. Plodovi su pokupljeni ili je još koji zaostao u hrpi lišća. Po ljeti je tu debela hladovina koju nitko nije iskoristio onako kako bi trebalo; za uživanje u vručim ljetnim mjesecima.
No to veliko stablo vratilo me na tren u moje djetinjstvo; podsjetilo me na jedan isto tako veliki orah. U velikom seoskom dvorištu uzdizao se isto tako veliki orah, ispod njega čistina, a tek u jednom čošku mala drvena kućica u kojoj je ležao Švrćo. On bi povremeno izlazio i malo zalajao, tek ako bi netko nepoznat kročio u dvorište. Uz sve domaće životinje , tu je uvijek bilo puno i domaće, ali i susjedne djece. Smjeha nije nedostajalo.Djed je jednog dana na našu radost pod orah privezao ljuljačku; sasvim običnu dasku pričvrščenu s dvije debele špage zavezao je za jednu debelu granu oraha. Čekali bi u redu da se malo poljuljamo. A sjesti na tako veliku ljuljačku pa poletjeti visoko, visoko izgledalo je za nas djecu kao poletjeti do neba, pa onda sklopiti oči i polako se spuštati dolje, i tako stalno gore, dolje...Sa svojim mislima letjeti čas gore, čas dolje bila je prava čarolija, sve dok te iz te blage opuštenosti ne bi trgnuo dječji glasić „ Dosta je, sad sam ja na redu!“
Ovo je tek iskrica sjećanja na jedan orah kojeg su posjekli; njega više nema , ali sjećanje na njega još je živo...
Post je objavljen 28.11.2007. u 08:18 sati.