www.mir.blog.hr
subota, 28.07.2007.
TESSA
"Kad se dobro zamišljeni plan nesretno ostvari, onaj koga zoveš rijetko dolazi, i čovjek, koji bi se mogao voljeti, rijetko naiđe u vrijeme, kad se ljubav traži. Ne dešava se često , da priroda kaže jednom stvorenju „Gle!“ u času , kad bi vidjeti , moglo značiti postati sretan; niti odgovora „ Evo me!“ kad netko pita „ Gdje si ?“ dok ta igra skrivanja ne postane mučna i otrcana. Mogli bismo se pitati , da li će , kad jednom čovjek dosegne savršenstvo i vrhunac napretka, ovo neslaganje u vremenu biti popravljeno nekom finijom intuicijom, užom suradnjom društvenog ustrojstva, nego što je ova, koja nas sada baca amo- tamo; ali se ne može ni poreći ni zamisliti, da bi takvo savršenstvo bilo moguće. Dosta je reći, da se u ovom slučaju , kao i u milion drugih, nisu srele dvije polovice jedne savršene cjeline, niti su srele u pravi čas; onaj dio, kojega nije bilo tu, lutao je neovisno po zemlji, čekajući u tupoj neosjetljivosti, dok ne bude prekasno. Iz toga su nespretnog odugovlačenja iskrsle tjeskobe, razočaranja, udarci, katastrofe i vrlo čudni udesi."
"Analitička filozofija nije kroz mnogo hiljda godina uspjela objasniti našem smislu za poredak, zašto je morao na to prekrasno žensko tkivo, osjetljivo poput paučine i gotovo jednako bijelo i čisto kao snijeg, naići takav surovi tip, kakav joj je bio suđen; zašto tako često surovost prisvaja finoću, krivi muškarac ženu, kriva žena muškarca."
"U stvari, ona se približavala pristanku. Svaki njen dah, svaki valić njezine krvi, svaki kucaj, što joj je odzvanjao u ušima, bio je glas, koji se udružio s prirodom u pobuni protiv njezine prevelike savjesnosti. Prihvati ga, bez razmišljanja, bez obzira; sjediniti se s njim pred oltarom, ništa ne odati i prepustiti sudbini, da se sazna; ugrabiti zrele plodove užitka, prije nego što željezni zubi bola dospiju, da se sklope na njoj; eto, to joj je savjetovala ljubav; i gotovo u suludom užasu Tessa uvidje, da će, unatoć mnogomjesečnom svojevoljnom zatočenju, unatoč teškoj duševnoj borbi, uvjeravanju same sebe, unatoč planovima, da će voditi život stroge osamljenosti, nadvladati savjest ljubavi."
„ Tessa“ Thomas Hardy
Nadam se da će vam se svidjeti ovi citati koje sam odabrala za sebe i vas i da ćete se na trenutak zamisliti nad nekim pitanjima; zašto se tako često dešava da se spajaju dvije gotovo nespojive polovice, na što nas sve ljubav tjera i što smo sve spremni učiniti za voljenu osobu...
četvrtak, 26.07.2007.
„ O slavna sv. Ano, pred svim majkama slavljena, kojoj je i sama Majka Božja bila najposlušnija kćerka: divim se veličini, na koju te Bog uzdigao, i milosti, kojom te napunio. Sjedinjujem se s Marijom, preblaženom i nepovrijeđenom Djevicom, da te sve više častim, ljubim i tvojoj se zaštiti povjerim. Kao neznatni znak svojeg pobožnog čašćenja posvećujem cijeli svoj život Isusu, Mariji i tebi. Isprosi mi milost, da ga provedem sveto i uvijek neba dostojno. Amen. „ ( iz molitvenika sv. Ani )
Svim Anama sretan imendan !
ponedjeljak, 23.07.2007.
POVRATAK
Evo ljudi ja se vratila, jedva sam čekala da legnem na svoj stari , dobri krevet... A sad slijedi priča, samo ne znam odakle krenuti; od kraja ili početka...Trebam li ponovo pročitati svoje pretpostavke i ići tim redosljedom? Uglavnom krenulo je loše, a kako naši stari znaju reći kad krene loše samo se kotrlja...Naši su prijatelji imali dan prije polaska smrtni slučaj u obitelji i zbog toga su odustali od ljetovanja...Da li se isto tuguje za nekim na odmoru i kod kuće ? Odgovor je različit, mislim da je bol za određenom osobom u istoj mjeri velika gdje god bili, zavisi samo koliko smo voljeli tu osobu, jer što je ljubav veća to je i bol duža. . .
Mi ostali ipak smo krenuli bez njih. Došavši do cilja, odnosno do kuće, malo smo bili razočarani, jer kuća je bila negdje u petom redu iznad mora...more se tek naziralo u daljini. A pravo razočarenje tek je uslijedilo kad smo ušli unutra. Zamjetila sam da tu nema ženske ruke, što je bilo točno. Stakla na prozorima su bila prljava, kupatilo nije vidjelo ribaču četku jako dugo...a tek kreveti, sjednem na jedan, osjetiš federe pod sobom i propadanje...a tek kad sam vidjela poderane plahte? Pitala sam se pa što smo mi uopće platili i pregledava li tko sve te apartmane? Nisam očekivala raskoš, ali pristojno, uredno čitavo i čisto, to jesam...Ali što smo mogli, svi smo bili užasnuti...imali smo dva izlaza; ili se vratiti kući ili ostati jer smo dio već uplatili...Udri brigu na veselje...tako smo se mi od jada počeli glasno smijati i komentirati naš predivan smještaj; nećemo više tako nasjest lijepoj priči preko telefona, ići ćemo na provjereno ...
Svaki dan smo išli dvaput na plažu; kad smo išli dolje bilo je dobro, ali gore se penjat onako umorni s plaže, vukli smo se kao crknuti miševi. A na plaži ljudi moji samo djeca i starci; moj je muž stalno gunđao kako uz sve ono još nema što lijepo pogledat na plaži. Veći grad nam je bio udaljen četiri kilometra, tamo je bio život... počastili smo se par puta pješačenjem u grad, kupanjem na pješćanoj plaži s mnogo svijeta, ugodnom ispijanju kave i promatranju kako svi nekud jure i žure...
Susret koji sam priželjkivala nije se desio, čuli smo se telefonom i sve je ostalo na tome jer se mi nismo mogli dogovriti...Eh, a da je to bila jedina stvar oko koje se nismo mogli dogovriti...Ako vam napišem par rečenica puno toga će vam biti jasno...Nestalo nam je šečera, trebao je netko kupiti, kad najednom izletješe riječi „ kupi ti, pa ćemo podijeliti novce „ Ostala sam zgranuta, pogledom sam tražila druge oči koje su mislile kao i ja „ zar ćemo šest kuna dijeliti? „ Isto bi se desilo kada smo išli na kavu ili sladoled ...tko će platiti, svatko svoje ili će ipak netko sve platiti ? Ovih par dana bilo je dovoljno da progledamo jer očito sve ove godine nismo primjetili toliku sebičnost nekih osoba...I na kraju se pitam zbog čega smo išli svi zajedno?
Zadnji dan sam si priuštila užitak; otišla sam rano na plažu, mir i tišina, čisto more, pravi užitak...Ma iskupali smo se mi , pocrnili , izšetali jer uvijek se može uživati...zabilježili sve kamerom i fotoaparatom, pa nek stoji za sjećanjeili jednostavno da možemo prezentirati svoje ljetovanje...Zamislite samo ovu sliku: ja u bikincu, tučem šnicle na stolu, ali zamislite čime? Nemam onaj drveni bat, nego sam se snašla, uzela iz dvorišta, oprala i udri...
Evo tako je završilo ljetovanje, a iduće godine oprez...Pozdrav ostavljam svima
nedjelja, 08.07.2007.
Dragi moji, odoh ja otpočinit malo dušu, od koga i čega nije važno, glavno da se ide. . .Ide nas četiri obitelji na more; nismo još nikad bili svi zajedno i kako će nam biti pitam se, pitam. . . jer neki se od nas vole, a neki se ne podnose. . .bit će svega vjerujem, a naročito onih pogleda koji govore više od riječi. . .Znam koliko god se trudili i koliko god budem držala predavanja prije puta svojoj djeci , da će neke neželjene stvari isplivat na površinu koje smo dosada možda prikrivali. . .Znate kako je kad se živi zajedno; tada se ljudi najbolje upoznaju. . .A prije par dana shvatila sam da moje “ malo dijete „ ( ona je najmlađa u tom društvu ) i nije tako malo, jer s lakoćom gotovo idealno oponaša naše prijatelje; njihove riječi, pokrete ruku i nogu. . .kad bi oni znali. . .a oni svi misle ona je mala. . .
Obratite pozornost na svoju mlađu djecu; ona sve upijaju, a da mi roditelji toga nismo ni svjesni... Gospodin u čije apartmane idemo nahvalio je na sva usta svoj prostor; znate kako to već ide , ne možeš doći do riječi od njegove hvale. . .a da li je zaista tako, baš me zanima. . .Očekujem, gotovo priželjkujem jedan susret. . .da li će se ostvariti, neznam ( pisala sam o njemu ).
Eh tako, ja vam sigurno neću nedostajati, ali zato će meni biti teško, teško bez šetanja po vašim blogovima. . . („ jadna“ smiju mi se moji ). A kad se vratim, slijedi priča s vjerojatno burnog ljetovanja. . .Pozdrav :-)
