Evo ljudi ja se vratila, jedva sam čekala da legnem na svoj stari , dobri krevet... A sad slijedi priča, samo ne znam odakle krenuti; od kraja ili početka...Trebam li ponovo pročitati svoje pretpostavke i ići tim redosljedom? Uglavnom krenulo je loše, a kako naši stari znaju reći kad krene loše samo se kotrlja...Naši su prijatelji imali dan prije polaska smrtni slučaj u obitelji i zbog toga su odustali od ljetovanja...Da li se isto tuguje za nekim na odmoru i kod kuće ? Odgovor je različit, mislim da je bol za određenom osobom u istoj mjeri velika gdje god bili, zavisi samo koliko smo voljeli tu osobu, jer što je ljubav veća to je i bol duža. . .
Mi ostali ipak smo krenuli bez njih. Došavši do cilja, odnosno do kuće, malo smo bili razočarani, jer kuća je bila negdje u petom redu iznad mora...more se tek naziralo u daljini. A pravo razočarenje tek je uslijedilo kad smo ušli unutra. Zamjetila sam da tu nema ženske ruke, što je bilo točno. Stakla na prozorima su bila prljava, kupatilo nije vidjelo ribaču četku jako dugo...a tek kreveti, sjednem na jedan, osjetiš federe pod sobom i propadanje...a tek kad sam vidjela poderane plahte? Pitala sam se pa što smo mi uopće platili i pregledava li tko sve te apartmane? Nisam očekivala raskoš, ali pristojno, uredno čitavo i čisto, to jesam...Ali što smo mogli, svi smo bili užasnuti...imali smo dva izlaza; ili se vratiti kući ili ostati jer smo dio već uplatili...Udri brigu na veselje...tako smo se mi od jada počeli glasno smijati i komentirati naš predivan smještaj; nećemo više tako nasjest lijepoj priči preko telefona, ići ćemo na provjereno ...
Svaki dan smo išli dvaput na plažu; kad smo išli dolje bilo je dobro, ali gore se penjat onako umorni s plaže, vukli smo se kao crknuti miševi. A na plaži ljudi moji samo djeca i starci; moj je muž stalno gunđao kako uz sve ono još nema što lijepo pogledat na plaži. Veći grad nam je bio udaljen četiri kilometra, tamo je bio život... počastili smo se par puta pješačenjem u grad, kupanjem na pješćanoj plaži s mnogo svijeta, ugodnom ispijanju kave i promatranju kako svi nekud jure i žure...
Susret koji sam priželjkivala nije se desio, čuli smo se telefonom i sve je ostalo na tome jer se mi nismo mogli dogovriti...Eh, a da je to bila jedina stvar oko koje se nismo mogli dogovriti...Ako vam napišem par rečenica puno toga će vam biti jasno...Nestalo nam je šečera, trebao je netko kupiti, kad najednom izletješe riječi „ kupi ti, pa ćemo podijeliti novce „ Ostala sam zgranuta, pogledom sam tražila druge oči koje su mislile kao i ja „ zar ćemo šest kuna dijeliti? „ Isto bi se desilo kada smo išli na kavu ili sladoled ...tko će platiti, svatko svoje ili će ipak netko sve platiti ? Ovih par dana bilo je dovoljno da progledamo jer očito sve ove godine nismo primjetili toliku sebičnost nekih osoba...I na kraju se pitam zbog čega smo išli svi zajedno?
Zadnji dan sam si priuštila užitak; otišla sam rano na plažu, mir i tišina, čisto more, pravi užitak...Ma iskupali smo se mi , pocrnili , izšetali jer uvijek se može uživati...zabilježili sve kamerom i fotoaparatom, pa nek stoji za sjećanjeili jednostavno da možemo prezentirati svoje ljetovanje...Zamislite samo ovu sliku: ja u bikincu, tučem šnicle na stolu, ali zamislite čime? Nemam onaj drveni bat, nego sam se snašla, uzela iz dvorišta, oprala i udri...
Evo tako je završilo ljetovanje, a iduće godine oprez...Pozdrav ostavljam svima
Post je objavljen 23.07.2007. u 08:53 sati.