preživjeti

četvrtak

rujan

2011

"DA LI SAM SVUDA DI SU MI TRAGOVI..."

Da li sam svuda gdje su mi tragovi. Ko zna s čim sam se spajao a nisam ga ni takao, možda sam boravio i u svom životu, možda postoje izvjesni znaci ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikada ne umaram.
Valjda sam jedini čovjek koji sumnja u sebe, sve češće mi se čini da nisam nikakav oblik već da slobodno jedrim kroz sopstvjeno pijanstvo-prepušten sunčevom vjetru, odlijevam se i dolijevam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno htijeti, ja nikad ne odustajem.Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost, da imam gdje da prenoćim.
I suviše sam vidio, da bih smio da tvrdim, mnogo toga sam saznao da bih imao ijedan dokaz ali ipak uz mene se može....

"O MENI SE NAJBOLJE BRINU ONI KOJI ME OSTAVLJAJU NA MIRU."

Miroslav Mika Antić

komentiraj (11) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2011

SAMO JA ZNAM DOMETE...

Nikad se ne igrajte sa vremenom.Čak ni onda kad ste sigurni da Vam je vrijeme prijatelj. Ni onda kad mislite da je samo Vaše, i da Vam nitko ne može ništa.
Nikad vremenu ne dozvolite da spava, da odmara da stane.
Vrijeme je lažni prijatelj. I onda kad Vas prati, i onda kad Vam sve da i kad Vam mnogo obečava znajte da samo čeka da se umorite...I onda kad ste najsretniji, kad je nebo plavo kao nečije oči i onda kad je dan izmišljen kao za Vas, vrijeme u svom đepu skriva noć...tamu...i samo čeka da vas uspava.
Kad su svi putokazi ispred Vas vidljivi i jasni, vrijeme ide korak ispred Vas, i napravi pogrešno skretanje...Eto tako...Samo zato što to može.
Vrijeme nikad ne dozvoljava da budete bolji od njega, pametniji, sretniji.
Ono je ljubomorno na vašu sreću Ono je tu dok ga tražite...dok idete iza njega...dok griješite...Dok ne shvati da ste uradili pravu stvar u pravo vrijeme.
Onda postaje zvijer!
Onda se svim silama trudi da vas uništi...Da vam oduzme trenutak...Da opet lutate...Da od njega tražite put...Da ga molite.
NIKAD ne vjerujte vremenu, ja sam mu vjerovala i pogriješila.

ČUDNE SU TE EMOCIJE.OTKRIJEŠ KUTAK U SEBI ZA KOJI NISI NITI ZNAO DA POSTOJI I JOŠ SHVATIŠ DA JE NETKO TAMO DANIMA, MIJESECIMA, GODINAMA SPAVAO. A NIJE PLAĆAO STANARINU...

komentiraj (16) * ispiši * #

ponedjeljak

rujan

2011

ZABORAVLJAM IMENA SAMO LICA OSTAJU,U PROLAZU LJUDE OTKRIVAM KROZ ŠIFRE...

Znam da mi je malo potrebno da budem sretna, a upravo nam i to malo nedostaje.
Za sreću čekamo, molimo se za nju, plašimo se kad je imamo da je ne izgubimo, često je i nismo svjesni.
Ponekad ne prepoznamo taj trenutak kad nam sudbina, Bog,slučajnost pošalju sreću na put.
Prođemo, ne okrećući se. A to je možda bio jedini trenutak, koji mijenja tijek života, posljednji dio slagalice koji formira sliku kakvu želimo.
Dali ste doživjeli trenutak kad se sve posložilo, kada ste donijeli pravu odluku?Kada ste se odlučili za pravu ljubavnu vezu, za pravi posao? Ili su vam prave stvari promakle, pa ste tek naknadno to primjetili? Dali vam se pružila nova prilika? Dali je moguće dobiti novu šansu?
Stari Grci su učili svoju djecu da ih sreća ne čeka, da je potrebno osjetiti i iskoristiti trenutak u kome se pojavila prilika.
To se vidi u mitu o Kairosu, grčkom bogu sretnog trenutka, koji se pojavljuje jednom u životu.
Moramo biti spremni da se suočimo sa izazovima koje pred nas postavlja život.
Za sve velike i male stvari u životu potreban je upravo JEDAN TRENUTAK.

TROŠILA SAM ŽIVOT KAO ŠEĆERNI ŠTAPIĆ, HEJ, SLADAK I LIJEP

komentiraj (25) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2011

NISAM VIŠE PRAZNA. NE ZNAM KAKVA SAM ALI...PUSTA I PRAZNA NISAM

Noć je sinoč bila divna, prijatno svježa. Oko ponoći ulice puste i tihe.Tišinu remeti samo šum vjetra u krošnjama drveća i tek po koji auto.
Izbjegavamo prometne ulice. Šetamo dugo, lagano. Obiđemo čitavo naselje. Ispričamo se, a da nas nitko ne prekine. Teme za razgovor same naviru,tako je to kad imate istinsku pravu prijateljicu.
Netko tko vas zna slušati i netko koga vi možete slušati.
Nismo ni primjetile da je prošlo 2h tak smo mogle i do zore...
Sve teži koraci su jedini signal koji nas opominje da je vrijeme da se krene doma. Prija mi taj umor.

TOLIKO JE BILO STVARI U ŽIVOTU KOJIH SMO SE BOJALI, A NIJE TREBALO. TREBALO JE ŽIVJETI.

komentiraj (18) * ispiši * #

srijeda

rujan

2011

I eto, prva želja mi se ispunila... Nadam se da na drugu neću morati toliko da čekam...

Gledajući kroz prozor ovu divnu noć, uživam gledat kako kapljice kiše sustižu jedna drugu. Skoncetrirana samo na kišu i i Đoleta iz pozadine koji... "Dođavola odao sam se...Odala se i ona...Testirajući moju ravnodušnost, otkrila je da i njoj nije svejedno, dali je meni svejedno...Pa, dobro...Nešto se već moralo desiti na našem grafikonu..."
Palim cigaretu sve u jednom dahu.
I razmišljam o tome koliko sam sretna, dali sam uopče svjesna toga.
Svanut će jutro...ne znam kakvo...ali će ipak svanuti.
KAKO JE LIPO BITI SRETNA.

komentiraj (16) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2011

POGLEDAJTE SVOG MUŠKARCA PA MENE, ZATIM OPET...

Ah ta televizija... taj čudesni medij..Ma razumijem ja da ljudi moraju od nečeg da žive i sve je to ok, ali...gospodo draga u filmu koji upravo gledam, ima više reklama nego filma!!!Lijepo se zadubim (obično nekim dosadnim početkom) lijepo uvedem u radnju i upravo kad treba da saznam kakva će to nepredvidljiva situacija natjerati glavnog junaka da spasi svijet, osvoji srce prelijepe cure, bla, bla...kad ono:NOVI PALMOLIVE!!! sa ne znam kakvim novim svojstvima ili novi DEZODORANSI SA 48h ZAŠTITE!!!
Ok nema problema...Može! Ne prođe tako ni 15 min i umjesto da saznam dal će glavni glumac skrenuti lijevo ili desno kod Albukerkija a ono...NOVI TROVREMENSKI TAFT i ZORODENT!!! Počinjem lagano da se živciram, a posebno što drugi reklamni blok traje duplo duže od predhodnog...Odem upalit mašinu za suđe vratim se i pričekam još koju minutu na nastavak filma! Počelo je!!! Postaje malo zanimljivije, napetije, sva sam u filmu, kad na televiziji POGLEDAJTE SVOG MUŠKARCA PA MENE, ZATIM OPET SVOG MUŠKARCA... izgubim se, pobrkam sve ne znam ni što sam počela da gledam!!! Bože hvala što si dao pameti nekim mudrim ljudima da naprave DVD !!! A televizija... ma nek se nosi u ...u REKLAMU!!!

komentiraj (16) * ispiši * #

subota

rujan

2011

Aha...samo je rukopis pomalo nečitak?...

Ne postoje stvari koje bole.
Postoje samo one kojima mi dozvolimo da nam nanesu bol.
Neobična je poneka bliskost sa slučajnim ljudima, nepoznatim.
Čudni su putevi koji se podudare s našim, ali u nama ostaju oni koji nas zaobiđu.
Sve bi početke izbrisala i u sebi ih izgradila na svoj način, ali i počeci su konstantni.
Riječi se ne brišu nakon što ih izgovorimo, ali ja i nemam potrebu da ih brišem...nekad bi samo vratila vrijeme, da izgovorim ono što nisam mogla ili nisam htjela.
Danas...nije bitno! Dali bi i jedno vraćanje vremena bilo dovoljno da kažem nekome koliko ti znači?
Odgovor nije jednostavan, ali krije ga vrijeme, nezaustavljivo. Idem u korak s njim i znam da ne griješim.
Ono nam ne dozvoljava da idemo unazad, iako se okrećemo, na lice najljepši osmijeh stavljamo, i idemo samo naprijed...jer nazad nemo gdje.
Sve ono što nas budi duboko u sebi krijemo.
Nije iskren svaki osmijeh...možda ispod njega srce krvari???
Duša užasan krik pusti, pa opet idemo dalje, s nadom u vrijeme, da će ga stišati.
"Ali što više da govorim, danas nosim ove lance i ovdje sam...sutra ću biti bez okova. ali gdje?"

komentiraj (10) * ispiši * #

petak

rujan

2011

Jedan od onih života kad ti baš i ne ide...

Kada su ti oči zatvorene i kad vidiš samo tamu, tad si u najpraznijem dijelu univerzuma, a upravo tu si potpuno slobodna. Ali, što učiniti sa tom slobodom?
Ako u toj tami tražiš svjetlo, mogla bi ga tražiti vječno!...Tu nađi opuštenje.
Ta tama je tvoj dom, trebaš biti opuštena u ništavilu.
Crni prazni svemir je beskrajan. U praznoći nema ništa što bi te zaustavilo.
Baš ništa. Ništa.
Kad sve stane i kad se svjetla ugase, možeš se vratiti upravo ništavilu koje i postoji da bi se imali kamo vraćati, kamo bježati.
Ono se jedino nikada neće promijeniti.Prazno.Prostrano.Tiho.Mirno.
Jedinstveno.
Ako tvoje misli traže svjetlo u mraku, onda to nije mir.Prvo nađi mir u praznoći i tada postojite praznoća i ti, onda postajete jedno.
Tada si prostranstvo. Beskrajna si i slobodna.Slobodna da budeš SAMA, da budeš izgubljena, da budeš tužna, sretna...Slobodna si da misliš, da osjećaš i radiš sve što želiš. U tom prostranstvu. U sebi. Sve je to tvoj izbor...
Ali što učiniti sa tom slobodom?
To u potpunosti zavisi od tebe.Ne očekuj! Oni što očekuju shvatit će da je odgovor neočekivan...Nemoj očekivati ni da će odgovor biti suprotan od očekivanog! To je opet očekivanje, samo mijenjaš objekt...
Najbolje je biti prazna. Bez emocija.Ikakvih. Odmaraj...Opusti se...Diši.
Potraga je ključ.
Ponos mora pasti. Ponosan će biti onaj tko je našao odgovor.Ponos je samo način na koji ti sebe vidiš. Više nitko te ne vidi tako.
Bez ponosa. Bez misli.
Potraga za sobom je samotna potraga. Nitko te ne može naći za tebe.
Moraš se zagledati duboko unutra i vidjeti što se tamo nalazi.
Vidjeti tko si.
Onda ćeš živjeti svoj život.
A tko sam ja?
Ja sam sve, ja sam ništa.

komentiraj (8) * ispiši * #

nedjelja

rujan

2011

Nisi ti na nebu sam. Bogova je povazdan s nekim ću se već nagoditi...

Često, samo od sebe, dođe vrijeme kad se pitam dali sam na početku ili na kraju tog dugačkog, strašnog i nepredvidljivog puta koji se zove život.
Iz dana u dan učim nešto novo.Starim kao i svi, a opet mi se čini da sam tek danas napravila svoj prvi korak ili progovorila prvu riječ.
Dođe to vrijeme nervoze, tuge, ali i nadahnuća, za sve moje priče i blogove koje ovdje pišem, koji ponekad nemaju ni teme ni ideje a možda su ponekad vrijedniji od nekog drugog djela.
Isto tako, ponekad dođe vrijeme kad se srce budi iz tužnog sna, kao sunce iza oblaka, izlazi iz tame i daje mi nadu za neko bolje vrijeme.
Što je uzrok tome da smo sami svoji gospodari, a ustvari, još uvijek neznamo ništa...?Zašto je vanjski svijet tako okrutan i guši nas, malene ljude koji se bore za sebe...nas, sitne ljude koji se pred moćnicima slamamo kao stabljike žita na vjetru???
To ne može biti ni početak a ni kraj te zamršene priče bez pisca i naslova, pitam se samo, koji se smisao i poenta života???
Dali se sve svodi na to da okusimo patnju i bol, ljubav i sreću, da naučimo govoriti i raditi?
Dali se sve svodi na gradnju porodice i harmonije, da bi u najljepšem trenutku to sve nestalo iz naših duša i bez traga se vratilo odakle je i došlo???
Zar je SMRT naša posljednja stanica???

komentiraj (19) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>