28
subota
siječanj
2012
"Bog je odavno moj tjelohranitelj"
Htjela bi otići negdje...Negdje daleko! Negdje gdje priroda spava, gdje me ne vidi nitko! Htjela bih pobjeći od svega, ostaviti ovaj svijet i otići što dalje od svih ljudi! Htjela bih ali nemogu...
Možda sam greškom ja postala Ja...Možda, možda, možda...Koliko tih možda! Možda je tako kako jest, jer nisam bila dovoljno jaka, jer nisam znala kako ,gdje! Prepustila sam sve sudbini i nisam se borila, pustila sam da kroji svaki moj dan, da skroji moju sadašnjost i budućnost...A ja , ja sam bez imalo opiranja pristajala na sve, i što nisam htjela, i što nisam željela.
Ali danas...
komentiraj (9) * ispiši * #
18
srijeda
siječanj
2012
Malo drugačije misli...
Malo mi je dosadilo razmišljanje o sve više dosadnim sentimentalnim stvarima, pa su ovih dana utočište u mojim mislima pronašle neke nove ideje, i misli...drugačije od onih koje su mi društvo pravile u predhodnom periodu.
Vjerojatno je sve to posljedica situacija u stvarnom životu, pa se one održavaju, gdje drugo, nego u misli i tamo mi i dalje prave društvo. Možda ni to ne mora značiti.Možda su trenutne misli refleksija nekih potajnih ambicija i ciljeva kojima bi da težim, ali ne mogu...ne znam na koji način, ili jednostavno...neću.
Ono što me muči, ali i zanima jeste zašto nikad...kroz povjest, ili u nekom književnom djelu nije postojala imeratorka, osvajačica, več je uvijek u pitanju neki osvajač...imperator...vladar. Zanima me zašto nije postojala neka Aleksandra, Atila, možda neka ratnica sa titulom "napoleonkinje". Misli mi idu sve dalje i dalje, a pitanja je sve više.Zašto je Hektor morao ostaviti Andromahu i poći u boj, a ne ona njega. I ovako, i onako bio bi to jedan od najromantičnijih trenutaka u svjetskoj književnosti.
Pitam se zašto je sudbina, ili bolje reći život ženama namjenio dno, a vrh ostavio za one druge-muškarce...
komentiraj (8) * ispiši * #
03
utorak
siječanj
2012
I BILA JE NOĆ...
Kada osjećajna duša doživi udarac, ali ne uništi tijelo, ona se naizgled oporavlja, onako kako se tijelo oporavlja.Međutim, to je samo privid.U suštini, to je samo mehanizam ponovo stečene navike. Polagano, polagano, duševna rana počinje da se osjeća, kao kakva modrica, kaja lagano produbljuje užasnu bol, sve dok ne preplavi čitavu svijest. I kad pomislimo da smo se oporavili i zaboravili, tek tad se moramo sukobiti sa strašnim ,
posljedicama, u najgorem vidu.
Vidjela sam grad bez ljudi,
pobjednika kako gubi,
anđele na stupu srama,
djecu koja plaču sama.
Vidjela sam snijeg u maju,
đavola u bijelom raju.
ali ne i muško koje,
zna trajati u dvoje.
TAKVI VALJDA VIŠE NE POSTOJE.
komentiraj (13) * ispiši * #
