NISAM VIŠE PRAZNA. NE ZNAM KAKVA SAM ALI...PUSTA I PRAZNA NISAM

Noć je sinoč bila divna, prijatno svježa. Oko ponoći ulice puste i tihe.Tišinu remeti samo šum vjetra u krošnjama drveća i tek po koji auto.
Izbjegavamo prometne ulice. Šetamo dugo, lagano. Obiđemo čitavo naselje. Ispričamo se, a da nas nitko ne prekine. Teme za razgovor same naviru,tako je to kad imate istinsku pravu prijateljicu.
Netko tko vas zna slušati i netko koga vi možete slušati.
Nismo ni primjetile da je prošlo 2h tak smo mogle i do zore...
Sve teži koraci su jedini signal koji nas opominje da je vrijeme da se krene doma. Prija mi taj umor.

TOLIKO JE BILO STVARI U ŽIVOTU KOJIH SMO SE BOJALI, A NIJE TREBALO. TREBALO JE ŽIVJETI.