10

subota

rujan

2011

Aha...samo je rukopis pomalo nečitak?...

Ne postoje stvari koje bole.
Postoje samo one kojima mi dozvolimo da nam nanesu bol.
Neobična je poneka bliskost sa slučajnim ljudima, nepoznatim.
Čudni su putevi koji se podudare s našim, ali u nama ostaju oni koji nas zaobiđu.
Sve bi početke izbrisala i u sebi ih izgradila na svoj način, ali i počeci su konstantni.
Riječi se ne brišu nakon što ih izgovorimo, ali ja i nemam potrebu da ih brišem...nekad bi samo vratila vrijeme, da izgovorim ono što nisam mogla ili nisam htjela.
Danas...nije bitno! Dali bi i jedno vraćanje vremena bilo dovoljno da kažem nekome koliko ti znači?
Odgovor nije jednostavan, ali krije ga vrijeme, nezaustavljivo. Idem u korak s njim i znam da ne griješim.
Ono nam ne dozvoljava da idemo unazad, iako se okrećemo, na lice najljepši osmijeh stavljamo, i idemo samo naprijed...jer nazad nemo gdje.
Sve ono što nas budi duboko u sebi krijemo.
Nije iskren svaki osmijeh...možda ispod njega srce krvari???
Duša užasan krik pusti, pa opet idemo dalje, s nadom u vrijeme, da će ga stišati.
"Ali što više da govorim, danas nosim ove lance i ovdje sam...sutra ću biti bez okova. ali gdje?"

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.