|
tebi sjećaš li se kad sam ti rekla da te osjetim uvijek kad se vrijeme mijenja barem u dva godišnja doba polomi mi se srce jer se sjetim da negdje postojiš stvaran ne ovaj i ovakav, moj, ali dovoljno sličan da boliš iako ne znaš da boliš i nekad se smrtno bojim da nikad nećeš ni saznati jer kako bi? ja se polako ali sigurno udaljavam i previše volim proces da bi preživjelo ono što se ne mijenja, što guši na jednak način jednakim zaleđenim zrakom u jednakom zelenom gradu s istim smijehom đankija na svakoj smrznutoj slici koje odnekud izvlačim i upirem tupim nožem u najmekšu unutrašnjost koju posjedujem jer što ako ikad odlučiš postati stvaran ali bude prekasno? bojim se, što ako će meni- da, meni jednom biti prekasno? jednom biti svejedno, jer tada se više neće moći natrag? što ako ću umirati od boli, ali neću popustiti jer ja sam takva- ja sam sizif, ja sam uporna, ja si ne opraštam ja sam zemlja i vatra i bojim se da sam preteška i nepovratna što ako ću se vratiti s tisuću putovanja, vući tisuću dugih gomolja kose u repu, tisuću izgorenih crteža na rukama, i nećeš me moći ni percipirati od straha? što ako ću negdje slučajno zatrudnjeti s nekim tko živi svoju priču (a ne kao ti, živi na mjestu i svake večeri posprema svoj radar za magiju) i morati cijeli život brati bilje iz malog vrta na balkonu nekog šarenog grada? morati neprekidno putovati i jačati se i neću se smjeti zatvoriti u jedini davni san s istoka? što ako ću biti sama i staložena, radoholičar ili budist, pokretna ili statična i neće mi trebati nitko? a možda se i ništa ne dogodi, možda budem neiživljeni pjesnik možda budem prosječna priča koja pristaje na puno prosjeka, vidiš, možda mi se i to dogodi? možda budem sjedila na pivu doma i vidjela te možda budeš isti možda bude nade da ćemo se pogledati, one koju još uvijek nekada gajim, ali ja ću biti preumorna, ja ću biti jedno uporno odbijanje ja se neću odreći svog običnog, regularnog prosjeka za još jedan ulog srca na zabludu samo zato što ću te u međuvremenu zakopati u nestvarno odreći te se stvarnog razumiješ, što ako ti za mene više ne postojiš kao fizičko biće nego si za mene paralelna stvarnost, moja poezija, nekada stvarniji i možda važniji od svega ovog što se događa, ali ti se ne događaš poezija polako tamniči onoga o kome piše toliko da boli kad se vrijeme mijenja jer se tad učini da ti negdje ipak postojiš ja sam te se jednom sjećala i bio si stvaran |
|
proces vraćam se kući nasipom s cirkuske fešte i napokon skroz osjećam lakoću proljetnog zraka, noći ok sam, negdje na onoj crti između prepunosti, umora kojem više nema početka ni kraja (nego se s njim živi) i nemira već danima pokušavam pisati o ovome što se u zadnje vrijeme događa o procesu i riječi mi ne idu- kao ni sada, uostalom, dan je dug, dug kao kralježnica ujutro, u psu prema dolje, sve do gljiva koje se u pola noći krčkaju u tavi a pred očima je još onaj nestvarno lijepi dječak mađioničar pa ipak nikako da ga završim još pronalazim nešto za učiniti i nešto za protjerati kroz tijelo misao možda i emociju, ne znam možda o emocijama i nije tako strašno govoriti jednom kad se naraste do njih već danima pišem krivim riječima, i ne pronalazim ništa drugo osim mirisa indijskih začina koji mi se uvukao u prste pa ga stalno osjetim, kao mali čovjek mirisni štapić iz knjige, u tramvaju, dok sjedim u krugu, dok radim, dok pješačim gradom, navečer kad uđem u praznu sobu- sve je začinjeno i to mi se sviđa to što mirišem na nešto zamišljeno i što je bar to stalno u ovom procesu koji se događa u kojem se, očito, ne štedim a on briše moje oronule redove i daje mi samo miris žut, prošaran- takav je kao što je bio mjesec kad sam se sinoć vraćala nasipom, i kao što je ova šalica koju sam kupila u nedjelju za par kuna na podnevnom suncu negdje na kraju gradu i koja već dva dana stoji neoprana od turske kave možda je sve odlučeno kad sam, krajem ove zime, iznenada prerasla svoje emocije i postala netko bolji od njih- od svojih zabluda barem nakratko i barem jednom možda je proces uvijek samo čekao da mi počnemo njega, a ne on nas da sami sebe iznenadimo a možda me sjeb čeka baš tu, kad prekinem red iako su dani duži i od kralježnice psa u kojeg se ujutro svijam čeka me da mi začepi grlo da dođe u obliku onoga čega nema i što fali uvijek i zauvijek prvi udah i izdah kad ovo ne bude međuvrijeme nego vječiti proces znat ću da sam dorasla do svojih emocija ovo su samo mirisi i samo vječita noć taman poslije cirkusa laka, mirisna, umorna i prazna |
|
možda ovo što sada živim nije nešto o čemu bi vrijedilo pisati? ili je sve jedno te isto i ja sam jedna te ista dajem si, prihvaćam bezbrojne šanse iako ne znam kako ih se zaslužuje odvodim se u čudne krajeve iako ne znam što čine čovjeku to mi je nekako prirodno za to vrijeme unutra bezglasno vrištim, ni sretna ni tužna samo vježbam bunt taj unutarnji, mirni, nemirni, neupitni koji negdje duboko pamti što je odbijanje a što prihvaćanje ako ikada prihvatim previše stvarnosti nadam se da će moje pobačene pjesme znati da su jednom postojale |