možda
ovo što sada živim nije nešto o čemu bi vrijedilo
pisati?
ili
je sve jedno te isto
i ja sam jedna te ista
dajem si, prihvaćam bezbrojne šanse
iako ne znam kako ih se zaslužuje
odvodim se u čudne krajeve
iako ne znam što čine čovjeku
to mi je nekako
prirodno
za to vrijeme
unutra bezglasno vrištim, ni sretna ni tužna
samo
vježbam bunt
taj unutarnji, mirni, nemirni, neupitni
koji negdje duboko pamti
što je odbijanje
a što prihvaćanje
ako ikada prihvatim previše stvarnosti
nadam se da će moje pobačene pjesme
znati da su jednom postojale
Post je objavljen 06.04.2013. u 00:58 sati.