|
možda ovo što sada živim nije nešto o čemu bi vrijedilo pisati? ili je sve jedno te isto i ja sam jedna te ista dajem si, prihvaćam bezbrojne šanse iako ne znam kako ih se zaslužuje odvodim se u čudne krajeve iako ne znam što čine čovjeku to mi je nekako prirodno za to vrijeme unutra bezglasno vrištim, ni sretna ni tužna samo vježbam bunt taj unutarnji, mirni, nemirni, neupitni koji negdje duboko pamti što je odbijanje a što prihvaćanje ako ikada prihvatim previše stvarnosti nadam se da će moje pobačene pjesme znati da su jednom postojale |