tebi
sjećaš li se kad sam ti rekla da te osjetim uvijek kad se vrijeme mijenja
barem u dva godišnja doba polomi mi se srce
jer se sjetim da negdje postojiš
stvaran
ne ovaj i ovakav, moj, ali dovoljno sličan
da boliš
iako ne znaš da boliš
i nekad se smrtno bojim da nikad nećeš ni saznati
jer kako bi?
ja se polako ali sigurno udaljavam
i previše volim proces
da bi preživjelo ono što se ne mijenja, što guši na jednak način
jednakim zaleđenim zrakom u jednakom zelenom gradu
s istim smijehom đankija
na svakoj smrznutoj slici
koje odnekud izvlačim
i upirem tupim nožem u najmekšu unutrašnjost
koju posjedujem
jer što ako ikad odlučiš postati stvaran
ali bude prekasno?
bojim se, što ako će meni- da, meni
jednom biti prekasno?
jednom biti svejedno, jer tada se više
neće moći
natrag? što ako ću umirati od boli, ali neću popustiti
jer ja sam takva- ja sam sizif, ja sam uporna, ja si ne opraštam
ja sam zemlja i vatra i bojim se da sam preteška
i nepovratna
što ako ću se vratiti s tisuću putovanja, vući tisuću dugih gomolja kose u repu, tisuću izgorenih crteža na rukama,
i nećeš me moći ni percipirati od straha?
što ako ću negdje slučajno zatrudnjeti s nekim tko živi svoju priču
(a ne kao ti, živi na mjestu i svake večeri posprema svoj radar za magiju)
i morati cijeli život brati bilje iz malog vrta na balkonu nekog šarenog grada?
morati neprekidno putovati i jačati se
i neću se smjeti zatvoriti u jedini davni san
s istoka?
što ako ću biti sama i staložena, radoholičar ili budist, pokretna ili statična
i neće mi trebati
nitko?
a možda se i ništa ne dogodi, možda budem neiživljeni pjesnik
možda budem prosječna priča
koja pristaje na puno prosjeka, vidiš, možda mi se i to dogodi? možda budem sjedila na pivu doma
i vidjela te
možda budeš isti
možda bude nade da ćemo se pogledati, one koju još uvijek nekada gajim, ali ja ću biti preumorna, ja ću biti
jedno uporno odbijanje
ja se neću odreći svog običnog, regularnog prosjeka
za još jedan ulog srca
na zabludu
samo zato
što ću te u međuvremenu zakopati u nestvarno
odreći te se stvarnog
razumiješ, što ako ti za mene više ne postojiš
kao fizičko biće
nego si za mene
paralelna stvarnost, moja poezija, nekada stvarniji
i možda važniji od svega ovog što se događa, ali
ti se ne događaš
poezija polako tamniči
onoga o kome piše
toliko da boli kad se vrijeme mijenja
jer se tad učini da ti negdje ipak postojiš
ja sam te se jednom sjećala
i bio si stvaran
Post je objavljen 21.04.2013. u 00:33 sati.