|
tebi sjećaš li se kad sam ti rekla da te osjetim uvijek kad se vrijeme mijenja barem u dva godišnja doba polomi mi se srce jer se sjetim da negdje postojiš stvaran ne ovaj i ovakav, moj, ali dovoljno sličan da boliš iako ne znaš da boliš i nekad se smrtno bojim da nikad nećeš ni saznati jer kako bi? ja se polako ali sigurno udaljavam i previše volim proces da bi preživjelo ono što se ne mijenja, što guši na jednak način jednakim zaleđenim zrakom u jednakom zelenom gradu s istim smijehom đankija na svakoj smrznutoj slici koje odnekud izvlačim i upirem tupim nožem u najmekšu unutrašnjost koju posjedujem jer što ako ikad odlučiš postati stvaran ali bude prekasno? bojim se, što ako će meni- da, meni jednom biti prekasno? jednom biti svejedno, jer tada se više neće moći natrag? što ako ću umirati od boli, ali neću popustiti jer ja sam takva- ja sam sizif, ja sam uporna, ja si ne opraštam ja sam zemlja i vatra i bojim se da sam preteška i nepovratna što ako ću se vratiti s tisuću putovanja, vući tisuću dugih gomolja kose u repu, tisuću izgorenih crteža na rukama, i nećeš me moći ni percipirati od straha? što ako ću negdje slučajno zatrudnjeti s nekim tko živi svoju priču (a ne kao ti, živi na mjestu i svake večeri posprema svoj radar za magiju) i morati cijeli život brati bilje iz malog vrta na balkonu nekog šarenog grada? morati neprekidno putovati i jačati se i neću se smjeti zatvoriti u jedini davni san s istoka? što ako ću biti sama i staložena, radoholičar ili budist, pokretna ili statična i neće mi trebati nitko? a možda se i ništa ne dogodi, možda budem neiživljeni pjesnik možda budem prosječna priča koja pristaje na puno prosjeka, vidiš, možda mi se i to dogodi? možda budem sjedila na pivu doma i vidjela te možda budeš isti možda bude nade da ćemo se pogledati, one koju još uvijek nekada gajim, ali ja ću biti preumorna, ja ću biti jedno uporno odbijanje ja se neću odreći svog običnog, regularnog prosjeka za još jedan ulog srca na zabludu samo zato što ću te u međuvremenu zakopati u nestvarno odreći te se stvarnog razumiješ, što ako ti za mene više ne postojiš kao fizičko biće nego si za mene paralelna stvarnost, moja poezija, nekada stvarniji i možda važniji od svega ovog što se događa, ali ti se ne događaš poezija polako tamniči onoga o kome piše toliko da boli kad se vrijeme mijenja jer se tad učini da ti negdje ipak postojiš ja sam te se jednom sjećala i bio si stvaran |