|
neću ti govoriti kako se vrijeme mijenja i kako se ja samo nadam da su promjene i konstante uvijek bile jedno te isto neću ti govoriti o tome kako nemam vremena jer bih mislila da lažem- tko je ikada vjerovao u vrijeme ono je oduvijek bilo samo malo ili previše nervoze malo ili previše alkohola, malo ili previše mašte neću ti govoriti o tome kako ne znam više gdje su one svačije noći i svačije ruke na struku, svačija piva i svačiji refreni koji su bili tu umjesto svega ostalog s ovog svijeta negdje sam ih propustila i ne vidim put natrag sad postojim u nekim drugim koncentričnim krugovima i nekad mi se čini da kao kroz staklo promatram ono u čemu sam prije sudjelovala i ne znam unutra ili neću pa si ne dam kao u snu, znaš, ne ide ne ide i onda se probudiš neću ti govoriti o tome kako se osjećam staro iako svima izgledam dječje, kao jedna mala neiživljena zabluda i kako me brine što mi nikada nije bilo žao zbog tog osjećaja neću ti govoriti o tome koliko malo pišem neću ti govoriti o rubu na kojem se život mora živjeti ni o izazovima ni o buntu koji se mora vježbati ono što ne znaš ne može ti ništa značiti a ja se ne mogu iscrpljivati u želji da nekome nešto objasnim (do not talk poetry except to a poet) neću ti govoriti o strahu od toga da te više ne znam tražiti: tebe, s mrakom u očima (jer što će mi nevini?) s mokrim rukavima i šakama u džepovima, s bolesnim smijehom i zakopanim sjećanjima? govorit ću ti samo o ovome, i o mirisu vina i kiše koji stoji u zraku i polako se uvlači u pluća polako, kao i sve i zauvijek, kao i- |