|
negdje postoji jedan kraj svijeta na ivici jedne šume i tamo je sve ono što nije nigdje ovdje: prostire se polje puno mina, otrova i mirisa teške pokošene trave polje kojim se davno biciklom vozio onaj izgoreni div kojeg još uvijek ponekad sanjam i uvijek sam sretna ono polje u kojem pobačena djeca sklupčana spavaju u pupoljcima makova i ne znaju što skriva zemlja ispod njih polje po kojem se vukao prašnjavi rub otrcane vjenčanice dok su se ruke greble o previsoke travke i ostavljale ih krvavima polje kojim je prošao mladoženja prije nego se ustrijelio polje iznad kojeg zrak treperi i nekada je gust poput meda a nekada vlažan i struji polje u kojem tihe riječi pulsiraju i vječito recitiraju iste pesme polje u kojem zavijaju seoski psi izgrižene dlake i prošlosti se vraćaju polje u kojem se križaju linije mene koja sam bila i linije onoga koji će biti ja sam izašla odande i samo se prema tamo krećem čudno je toliko se prepuštati svijetu i toliko mu vjerovati kad već znaš odakle si i u kakvom ćeš se nemiru jednom konačno smiriti čudno je toliko te tražiti kad su nam se putevi već jednom ukrstili ali smo mi bili krvavi i mrtvi |
|
bio je kišan i tmuran dan, onakav kakvog ga najviše volim pili smo i jeli cimet, sve je bilo egzotično u mojoj glavi koja je vjerovala tamnozelenoj haljini i poslije ju ritualno zarigala prije nego je zamračila i napustila se i njih i svijet koji me ujutro mora vratiti, prepričati kojem moram povjerovati crni nakit i crna šminka mogli su vam reći istinu o meni umjesto mene da nisam dobra da ne volim proljeće i da ne volim svačiju ljubav (iako oni vole mene i žive me) tajne zle i jednostavne ali kako biste povjerovali zato se ludi šeširdžija još jednom slatko smijao a papirnati makovi pljuvali su sjeme po riječima evo, dunja, ovo je tvoj proces i ti si u njemu, uništavaš proslave ali uvijek si zelena i mračna i samo na tu kartu možeš igrati svaki obred sam se uruši i ne znam postoji li crta između njega i svijeta u kojem me proljeće i ljubavi vole u kojem sama i crna tražim svoj struk emocionalno nijema otvorena za sve vas nadam se da to vidite i kad vas kad se napustim |
|
priče ne umiru, umiru emocije a priče- one ostaju, postojeće, u nekom sivom, zrnastom prostoru, kao s filma, prošle i ostavljene same sebi svrha nitko zbog njih ne plače duboko u noć nitko ih ne lijepi za vlažni drveni stol za kojim sjedimo na terasi birtije nitko ih ne gnječi u znojnim dlanovima ostavili smo ih takve kakve su možda bile jer nema više emocija koje bi se oko njih trudile da ih ožive, da ih žive da ih napišu milijun puta u milijun istih stihova (a ono što ne želiš pisati milijun puta u milijun jednih te istih stihova zapravo i nije...) ostavili smo ih u nekom fotoalbumu nad kojim se sramiš provoditi večeri jer onaj tko te gleda iz tih priča nikada te nije volio nekome drugome trebala si pisati netko drugi trebao je zaslužiti da se sjetiš da si ga upoznala prije točno godinu dana i da i dalje poznaješ to popodne kao unutrašnjost svog džepa tu večer s nekim drugim trebala si tada sjediti ispod vlakova slušati hrapavi kišni glas sa mississippija s nekim drugim trebao se tada otvoriti jedan novi svijet jedan svjetlucavi svijet čarolije i nježnog adrenalina zbog osjećaja da se događa nešto nemoguće- ta je emocija postojala više je nema, samo je priča o toj emociji ostala ondje gdje priče ostaju mislim da se praznina raširi u trenu kad povratno gledaš svoju neispričanu priču praznina bez emocija- bez ljutnje, bez ljubavi praznina koja je za jedan dugi, najduži ikad, kilometar udaljena od svega prije nje praznina koja te doista odmakne možda i podigne, ne znam, a možda te zarola u krug na koji god način učini te nedostupnim iako se nije činilo da ćeš ikada moći biti još nedostupnija mislila sam da ću godinu dana nakon što te upoznam biti emocija-priča, teška i skliska od ljubavi vidiš kako je lako priznati? jer sve sam osim toga- bolja, šira, lakša, jednostavnija, voljenija nego ikada samo se pitam zar je moguće da me baš praznina pomakla, da sam sve to, ali nedostupna |