negdje
postoji jedan kraj svijeta
na ivici jedne šume
i tamo je sve ono što nije nigdje
ovdje:
prostire se polje
puno mina, otrova i mirisa teške pokošene trave
polje kojim se davno biciklom vozio onaj izgoreni div
kojeg još uvijek ponekad sanjam
i uvijek sam sretna
ono polje u kojem pobačena djeca sklupčana spavaju u pupoljcima makova
i ne znaju što skriva zemlja ispod njih
polje po kojem se vukao prašnjavi rub otrcane vjenčanice
dok su se ruke greble o previsoke travke
i ostavljale ih krvavima
polje kojim je prošao mladoženja
prije nego se ustrijelio
polje iznad kojeg zrak treperi i nekada je gust poput meda a nekada
vlažan i struji
polje u kojem tihe riječi pulsiraju i vječito recitiraju iste pesme
polje u kojem zavijaju seoski psi izgrižene dlake
i prošlosti se vraćaju
polje u kojem se križaju linije mene
koja sam bila
i linije onoga
koji će biti
ja sam izašla odande
i samo se prema tamo krećem
čudno je
toliko se prepuštati svijetu
i toliko mu vjerovati
kad već znaš odakle si
i u kakvom ćeš se nemiru jednom konačno smiriti
čudno je
toliko te tražiti
kad su nam se putevi već jednom ukrstili
ali smo mi bili krvavi i mrtvi
Post je objavljen 27.05.2013. u 22:36 sati.