|
negdje postoji jedan kraj svijeta na ivici jedne šume i tamo je sve ono što nije nigdje ovdje: prostire se polje puno mina, otrova i mirisa teške pokošene trave polje kojim se davno biciklom vozio onaj izgoreni div kojeg još uvijek ponekad sanjam i uvijek sam sretna ono polje u kojem pobačena djeca sklupčana spavaju u pupoljcima makova i ne znaju što skriva zemlja ispod njih polje po kojem se vukao prašnjavi rub otrcane vjenčanice dok su se ruke greble o previsoke travke i ostavljale ih krvavima polje kojim je prošao mladoženja prije nego se ustrijelio polje iznad kojeg zrak treperi i nekada je gust poput meda a nekada vlažan i struji polje u kojem tihe riječi pulsiraju i vječito recitiraju iste pesme polje u kojem zavijaju seoski psi izgrižene dlake i prošlosti se vraćaju polje u kojem se križaju linije mene koja sam bila i linije onoga koji će biti ja sam izašla odande i samo se prema tamo krećem čudno je toliko se prepuštati svijetu i toliko mu vjerovati kad već znaš odakle si i u kakvom ćeš se nemiru jednom konačno smiriti čudno je toliko te tražiti kad su nam se putevi već jednom ukrstili ali smo mi bili krvavi i mrtvi |