priče
ne umiru,
umiru emocije
a priče- one ostaju, postojeće,
u nekom sivom, zrnastom prostoru, kao s filma, prošle i ostavljene
same sebi svrha
nitko zbog njih ne plače duboko u noć
nitko ih ne lijepi za vlažni drveni stol za kojim sjedimo na terasi birtije
nitko ih ne gnječi u znojnim dlanovima
ostavili smo ih takve kakve su možda bile
jer nema više emocija koje bi se oko njih trudile
da ih ožive, da ih žive
da ih napišu milijun puta u milijun istih stihova
(a ono što ne želiš pisati milijun puta u milijun jednih te istih stihova zapravo i nije...)
ostavili smo ih u nekom fotoalbumu nad kojim se sramiš provoditi večeri
jer onaj tko te gleda iz tih priča nikada te nije volio
nekome drugome trebala si pisati
netko drugi trebao je zaslužiti da se sjetiš
da si ga upoznala prije točno godinu dana
i da i dalje poznaješ to popodne kao unutrašnjost svog džepa
tu večer
s nekim drugim trebala si tada sjediti ispod vlakova
slušati hrapavi kišni glas sa mississippija
s nekim drugim trebao se tada otvoriti jedan novi svijet
jedan svjetlucavi svijet čarolije i nježnog adrenalina
zbog osjećaja
da se događa nešto nemoguće- ta je emocija postojala
više je nema, samo je priča
o toj emociji ostala
ondje gdje priče ostaju
mislim da se praznina raširi
u trenu kad povratno gledaš svoju neispričanu priču
praznina bez emocija- bez ljutnje, bez ljubavi
praznina koja je za jedan dugi, najduži ikad, kilometar udaljena od svega prije nje
praznina koja te doista odmakne
možda i podigne, ne znam, a možda te zarola u krug
na koji god način
učini te nedostupnim
iako se nije činilo da ćeš ikada moći biti još nedostupnija
mislila sam da ću godinu dana nakon što te upoznam
biti emocija-priča, teška i skliska od ljubavi
vidiš kako je lako priznati?
jer sve sam
osim toga- bolja, šira, lakša, jednostavnija, voljenija nego ikada
samo se pitam
zar je moguće da me
baš praznina
pomakla,
da sam sve to, ali
nedostupna
Post je objavljen 10.05.2013. u 01:00 sati.