|
priče ne umiru, umiru emocije a priče- one ostaju, postojeće, u nekom sivom, zrnastom prostoru, kao s filma, prošle i ostavljene same sebi svrha nitko zbog njih ne plače duboko u noć nitko ih ne lijepi za vlažni drveni stol za kojim sjedimo na terasi birtije nitko ih ne gnječi u znojnim dlanovima ostavili smo ih takve kakve su možda bile jer nema više emocija koje bi se oko njih trudile da ih ožive, da ih žive da ih napišu milijun puta u milijun istih stihova (a ono što ne želiš pisati milijun puta u milijun jednih te istih stihova zapravo i nije...) ostavili smo ih u nekom fotoalbumu nad kojim se sramiš provoditi večeri jer onaj tko te gleda iz tih priča nikada te nije volio nekome drugome trebala si pisati netko drugi trebao je zaslužiti da se sjetiš da si ga upoznala prije točno godinu dana i da i dalje poznaješ to popodne kao unutrašnjost svog džepa tu večer s nekim drugim trebala si tada sjediti ispod vlakova slušati hrapavi kišni glas sa mississippija s nekim drugim trebao se tada otvoriti jedan novi svijet jedan svjetlucavi svijet čarolije i nježnog adrenalina zbog osjećaja da se događa nešto nemoguće- ta je emocija postojala više je nema, samo je priča o toj emociji ostala ondje gdje priče ostaju mislim da se praznina raširi u trenu kad povratno gledaš svoju neispričanu priču praznina bez emocija- bez ljutnje, bez ljubavi praznina koja je za jedan dugi, najduži ikad, kilometar udaljena od svega prije nje praznina koja te doista odmakne možda i podigne, ne znam, a možda te zarola u krug na koji god način učini te nedostupnim iako se nije činilo da ćeš ikada moći biti još nedostupnija mislila sam da ću godinu dana nakon što te upoznam biti emocija-priča, teška i skliska od ljubavi vidiš kako je lako priznati? jer sve sam osim toga- bolja, šira, lakša, jednostavnija, voljenija nego ikada samo se pitam zar je moguće da me baš praznina pomakla, da sam sve to, ali nedostupna |