|
svake večeri
sve pada u vodu pred ogromnim prozor, s previše cigareta, bez muzike, bez snage u mišićima da recimo pišem ili recimo plačem jer za to se ne smije biti ovoliko umoran i ne smije se tijekom dana ovoliko družiti, ovoliko hodati, ovoliko raditi ni ne pišem, ni ne plačem možda nemam zašto prvi puta navečer sve pada u vodu jer ne znam ima li me ili sam se pretvorila u dane- poslove, ljude, naprezanja a ne u emocije nemam za njih ni mjesto ni vrijeme ni dopuštenje od same sebe- vidite, lakše je sudjelovati, reći 'da', pisati životopise i pustiti da vam pomažu nego se zatvoriti i sam sebe jesti sam sebe pobaciti i sam sebe rađati još goreg (a takvu groznu voljeli su me onako kako su znali- nikada kako sam željela, ali sam tada sama stvarala ljubav) dani te nemaju, srećo, nikada te nisu imali i zato me nikada nećeš zavoljeti- jer mene se ne može voljeti danju-ipak nisam toliko dobra i na najljepšim mjestima na licu mi se vidi da si samo neuspjehe računam i samo neuspjehe tetoviram- tko bi nekog takvog volio? dani te nemaju a večeri ne pišu, ne vole stoje na prozoru ne idu nikud samo uzdišu puše cigarete i sav napor ulože u to da zaborave da su se osudile na te dane u kojima će biti svega, svega! u kojima će si sve želje polako ispunjavati, ali u kojima nas nitko neće zavoljeti |
|
jedan zbog kojeg ću zažaliti al i žaliti se mora oko sedam smo popili jutarnji čaj i odlučili ipak još malo svirati jedno treći, četvrti val energije te noći (rastrojen, polulud i umoran) uvukao nam se u oči, i sjedila sam tamo u ostakljenoj prostoriji s unutarnjim dvorištem, u sred grmljavine koju i ja, evo, stvaram iako bih mogla i zadrijemati dok moje ruke bubnjaju a maglica topline i nježnosti još nas drži na okupu sjedila sam i odjednom počela zamišljati samo kako me ti slušaš kako ti plešeš, dok ja sviram baš ti, o kojoj više čak ni ne pišem ti, koju nikada nisam htjela dirati ružnim mislima (a ipak su se uvlačile u moje srce i često me zadržale podalje tada kada smo još i mogle učvrstiti način na koji bi ostale ono što smo nekada bile) ti, koja si bila moja fatalna konstanta i u koju sam uvijek bila romantičarski zatelebana na neki petarpanovski frendovski način ti koja si prvo bila izgrađena od tekstova koje si tada još pisala od tankih nogu u pošaranim trapericama od neke tajne koju samo ti razumiješ o svijetu od mirisa ljetne vrućine u malom gradu i od zvuka starki koje se vuku po šljunku a tek onda si postala moja najdraža priča moja jedina anarhistica i jedini mali princ ondje na kraju svijeta na kojem smo živjeli nije ni čudo što te tako dugo nisam mogla bilo kako drugačije vidjeti i još uvijek me boli srce i bubrezi i pluća i svi organi kad o tebi mislim bilo kako osim najljepše a morala sam, i moram, da sebe sačuvam ti si meni najbolnija jer nisam mislila da se mijenjaju i ljudi koji se najviše vole (a mi smo se obje-) i tako polako, i bez ikakvog priznanja pa ni danas ništa ne priznajemo ovakve, drugačije spale na small talkove jer iza ugla, u svemu što nije malo i usputno, čeka velika zvijer neizgovorene promjene neizgovorenih razočaranja koja su uvijek bila toliko mala da mislimo da nam nikada neće nauditi ali ono što je malo, a neprekidno najgore je! jer nikada te ne presretne nikada ne zaurlaš i ne zaplačeš nego se polako mijenjaš i navikavaš postepene stvari su najtemeljitije vidiš, ja u toplo jutro u jednoj zajedničkoj sreći (koju ti nisi htjela razumjeti jer si mislila da ti uzima mene a i uzelo me- jer nisi pokušala razumjeti i meni je trebala zaštita) razmišljam o tebi- zamišljam te kako se još uvijek podrazumijevamo i pratimo ako jedna svira, druga pleše, ako jedna okupi ekipu u bircu, druga dođe i pridruži se takve na neki način ljubavničke stvari najboljih prijateljica oduvijek sam voljela pisati tebi jer mi je bilo puno srce svega zajedničkog što smo imale a sad ti pišem jer mi je puno osjećaja promjene i gubitka što to znači? da sam ružna i nepravedna jer ono si što misliš? noćas sam im pričala kako mi je najveća mana to što si ne dopuštam misliti loše o ljudima koje volim, a ipak mislim pa se uslojavam i štetim i sebi, i nama, i pjesmi više ju ne znam prekinuti osobito ne ovu, koja je, nakon dugo vremena napokon o tebi ovu u kojoj si ti mogla plesati, a ja svirati ili nešto drugo, nije važno možda stvarno ništa ni nije važno, ako nas u njoj uopće nema i ako nismo mogli živjeti s promjenom u koju ja, čvrsta i temeljita zemlja, toliko vjerujem |
|
kad pišem, ja nisam fer kad pišem, kažem da ti se žile napinju na rukama kao korijenje drveća i muka mi je gledati sa strane jer želim gledati u te ruke koje pale jednu za drugom, a pivu ostavljaju da hlapi i ništa ne smijem pogledati nego samo pretpostavljati dok buljim u strop i pjevam i pitam se zašto nećeš dirati svoju djevojku zašto ju ne držiš za struk i ne mirišeš joj kosu ne izrecitiraš joj u uho bar jedan stih zašto samo pušiš i tako polako piješ muka mi je jer ju ne diraš, a ja ionako ne smijem gledati voljela bi da je ovo pank i da se smijem boriti za život negdje u uglu šutke da se smijem umoriti od emocija i čekati da me netko ugrize za vrat i odvuče na leđima da poludi jer mene se treba dirati o tome mislim dok buljim u strop i zaklapam oči da ništa ne gledam, da ne gledam vas koji ste sastavljeni od savršenih djelića stvarnosti, ali zbog nečeg protiv vas protestiram i ne mogu vas odobriti možda ne razumijem kako odnosi funkcioniraju al pa šta sad nitko ništa ne gubi zbog onog što ja mislim zatvorenih očiju stajat ću ovde da izrecitiram tih par stihova po koje sam došla da ih progutam da ih pojedem da ih diram i da pustim da me polako preuzmu kad se već ljudi preuzimaju tako polako i na neki način koji nikako da odobrim i protiv kojeg mogu samo pišući protestirati |