|
svake večeri
sve pada u vodu pred ogromnim prozor, s previše cigareta, bez muzike, bez snage u mišićima da recimo pišem ili recimo plačem jer za to se ne smije biti ovoliko umoran i ne smije se tijekom dana ovoliko družiti, ovoliko hodati, ovoliko raditi ni ne pišem, ni ne plačem možda nemam zašto prvi puta navečer sve pada u vodu jer ne znam ima li me ili sam se pretvorila u dane- poslove, ljude, naprezanja a ne u emocije nemam za njih ni mjesto ni vrijeme ni dopuštenje od same sebe- vidite, lakše je sudjelovati, reći 'da', pisati životopise i pustiti da vam pomažu nego se zatvoriti i sam sebe jesti sam sebe pobaciti i sam sebe rađati još goreg (a takvu groznu voljeli su me onako kako su znali- nikada kako sam željela, ali sam tada sama stvarala ljubav) dani te nemaju, srećo, nikada te nisu imali i zato me nikada nećeš zavoljeti- jer mene se ne može voljeti danju-ipak nisam toliko dobra i na najljepšim mjestima na licu mi se vidi da si samo neuspjehe računam i samo neuspjehe tetoviram- tko bi nekog takvog volio? dani te nemaju a večeri ne pišu, ne vole stoje na prozoru ne idu nikud samo uzdišu puše cigarete i sav napor ulože u to da zaborave da su se osudile na te dane u kojima će biti svega, svega! u kojima će si sve želje polako ispunjavati, ali u kojima nas nitko neće zavoljeti |