|
jedan zbog kojeg ću zažaliti al i žaliti se mora oko sedam smo popili jutarnji čaj i odlučili ipak još malo svirati jedno treći, četvrti val energije te noći (rastrojen, polulud i umoran) uvukao nam se u oči, i sjedila sam tamo u ostakljenoj prostoriji s unutarnjim dvorištem, u sred grmljavine koju i ja, evo, stvaram iako bih mogla i zadrijemati dok moje ruke bubnjaju a maglica topline i nježnosti još nas drži na okupu sjedila sam i odjednom počela zamišljati samo kako me ti slušaš kako ti plešeš, dok ja sviram baš ti, o kojoj više čak ni ne pišem ti, koju nikada nisam htjela dirati ružnim mislima (a ipak su se uvlačile u moje srce i često me zadržale podalje tada kada smo još i mogle učvrstiti način na koji bi ostale ono što smo nekada bile) ti, koja si bila moja fatalna konstanta i u koju sam uvijek bila romantičarski zatelebana na neki petarpanovski frendovski način ti koja si prvo bila izgrađena od tekstova koje si tada još pisala od tankih nogu u pošaranim trapericama od neke tajne koju samo ti razumiješ o svijetu od mirisa ljetne vrućine u malom gradu i od zvuka starki koje se vuku po šljunku a tek onda si postala moja najdraža priča moja jedina anarhistica i jedini mali princ ondje na kraju svijeta na kojem smo živjeli nije ni čudo što te tako dugo nisam mogla bilo kako drugačije vidjeti i još uvijek me boli srce i bubrezi i pluća i svi organi kad o tebi mislim bilo kako osim najljepše a morala sam, i moram, da sebe sačuvam ti si meni najbolnija jer nisam mislila da se mijenjaju i ljudi koji se najviše vole (a mi smo se obje-) i tako polako, i bez ikakvog priznanja pa ni danas ništa ne priznajemo ovakve, drugačije spale na small talkove jer iza ugla, u svemu što nije malo i usputno, čeka velika zvijer neizgovorene promjene neizgovorenih razočaranja koja su uvijek bila toliko mala da mislimo da nam nikada neće nauditi ali ono što je malo, a neprekidno najgore je! jer nikada te ne presretne nikada ne zaurlaš i ne zaplačeš nego se polako mijenjaš i navikavaš postepene stvari su najtemeljitije vidiš, ja u toplo jutro u jednoj zajedničkoj sreći (koju ti nisi htjela razumjeti jer si mislila da ti uzima mene a i uzelo me- jer nisi pokušala razumjeti i meni je trebala zaštita) razmišljam o tebi- zamišljam te kako se još uvijek podrazumijevamo i pratimo ako jedna svira, druga pleše, ako jedna okupi ekipu u bircu, druga dođe i pridruži se takve na neki način ljubavničke stvari najboljih prijateljica oduvijek sam voljela pisati tebi jer mi je bilo puno srce svega zajedničkog što smo imale a sad ti pišem jer mi je puno osjećaja promjene i gubitka što to znači? da sam ružna i nepravedna jer ono si što misliš? noćas sam im pričala kako mi je najveća mana to što si ne dopuštam misliti loše o ljudima koje volim, a ipak mislim pa se uslojavam i štetim i sebi, i nama, i pjesmi više ju ne znam prekinuti osobito ne ovu, koja je, nakon dugo vremena napokon o tebi ovu u kojoj si ti mogla plesati, a ja svirati ili nešto drugo, nije važno možda stvarno ništa ni nije važno, ako nas u njoj uopće nema i ako nismo mogli živjeti s promjenom u koju ja, čvrsta i temeljita zemlja, toliko vjerujem |