|
stari moj, od neki dan sam dobro i banalno ni odlasci nisu više isti, vidiš, tjeskoba je minimalna, na mahove se smijem razulareno više nisam tu- razumiješ, ovdje su samo ostaci života, cijela sam tamo barem ova ja, živuća, sve mi je to okej prije par večeri sam pijuckala kavu do deset navečer i do četiri sam ležala budna onda sam u jednom momentu počela šaputati govorila sam stvari naglas te stvari o onom što se događa i o onom što je unutra, i kako mi je najbolje kad se postavim izvan, kad sam izvan sebe skroz je jednostavno, bezazlena igra svijesti koja me odmah čini samostalnom, jednostavnom, brzom u postupcima, i pripadajućom- putu, i priči i tako su večeri okej stari i ja pijemo čaj od konoplje, majka gleda thelmu i louise, onda zaspe, čim se njih dvije odvezu preko litice ja joj kažem- ja sam cmizdrila na taj kraj- i ona utone u san malo se sjebem dok pakiram, klasika, čudno je gledati u svoje stvari kako se spremaju i odvoze- ne zbog emocija, nego jer su smiješne, takve, iščupane iz konteksta, skroz ogoljene i podložne tolikom gledanju i premetanju po rukama kao da su nelogične i nepotrebne kao da nemaju moju dušu brzo se primirim, otuširam, pomirim s tim kako sve izgleda vrti se neki crust odlasci su dobri i banalni, razumiješ, ako znaš kud ideš i ako ti nitko ne govori krive riječi |
|
o ljubavi imam za tebe jednu ovakvu večeras, jer nikada nismo pričali o nekim stvarima ne sjećam se, zapravo, jesmo li uopće pričali odonda vidiš, dragi bijeli dječače ti si ubio boga u meni te karnevalske večeri toliko si mi istukao dušu da ona nije poslije tog nikada više zabolila- ona se skroz izgubila sve su se emocije odonda gradile u praznini a emocije koje nastaju u praznini uopće nisu emocije i ne mogu nikoga voljeti samo tako izgledaju, samo se prave da su dragi bijeli dječače, meni nikada nitko nije mogao ništa, ni oni koji su me odvodili doma, ni oni koji su me zvali i padali na moje bjegove i divljanja, koji su mislili da se to da rezervirati nitko mi nije mogao ništa, sve sam sama prolazila i navlačila nevidljivu krinolinu oko svoje raspuštene pojave da preživim dječake cigane, koji me ne vole i one bijele, dosadne, koji me vole nitko meni nije mogao ništa, jer nitko nije rezonirao s mojom dušom to je valjda tužno, jer imala sam ljubavi za tisuće svjetlosnih godina, imala sam ljubavi za milijun nepopijenih turskih kava, ljubavi koju sam pobacala s talogom u odvod, ljubavi za hiljade nepopušenih jointova i za one kilometre koji su bili mjereni kad sam s njima hodala prema tišinama, dalje od gradova, imala sam ljubavi za toliko neuheklanih dredova, za nepopijena kuhana vina u zimska jutra, imala sam ljubavi za doručke na cvjetnom trgu na koje su me htjeli voditi, a ja nisam htjela, imala sam ljubavi za odsvirane passengere u krevetu, u predugim jutrima, za razapete šatore i za prespavane kino predstave, imala sam ljubavi za ripperove deračine i prosipano pivo po ramenu, i svu sam svoju ljubav trošila u prazno, trošila na sve strane, ulijevala ju u palačinke koje sam onda nosila ljudima samo da mogu raditi nešto s rukama, lijepila sam ju u akrilne boje dok sam kistovima crtala drveće, sprejala sam ju po zidovima dok sam ispisivala ekavicu, pakirala sam ju na dno backpackova dok sam se penjala u vlakove i dugo vozila mračnim vagonima negdje na istok, negdje gdje su akordi tužni, sve je jeftino, mokro i zrcali se kroz ljude, a oni te vole, vole, jer ljubav je da se voli, a ja, vidiš, još prošle jeseni, ja sam ju histerično zakopavala u zemlju za cvijeće kad sam presađivala mentu one večeri u dva u noći sam raskopavala zemlju po svojoj studentskoj sobi nakon što sam došla s koncerta na koji si mi ti platio upad dok se krčkao kompot od dunja u kuhinji, i ja sam pritiskala ljubav u tu zemlju i molila boga da me ne nazoveš ujutro, ne probudiš me pozivom dok ona bude spavala pokraj tvog ramena probudiš me da onda sa mnom odeš na neke buvljake tražiti neke hipijevske veste i svjetlucave predmete, a probudio si me ujutro i dočekao na tramvajskoj stanici, a ja sam ti donijela milku i ti si ju pojeo u tramvaju jer obožavaš slatko tek nakon što se probudiš a menta je već imala predugo korijenje i zaboravila sam da sam ju jedva utrpala u teglicu i da sam zemlju toliko pritisnula da neće moći disati i menta se odonda samo sušila iako sam ja sve do ljeta zalijevala zemlju i gledala niče li to nešto van nije izniklo i ja sam se iselila, u međuvremenu smo mi proživjeli još dovoljno noći da sve polako i mirno shvatimo da ja još malo izdivljam svoje i da me ti kud baš ti najrastreseniji dječače smiriš, dovedeš u red nemoj me krivo shvatiti dragi moj bijeli dječače, ja nikad nisam željela da ti mene voliš to bi bio posve kriv zaključak... ja samo nisam željela da me baš ti od svih rastrijezniš i umiriš kao da si neki pedagog, kao da si neki dobri i pametni prijatelj iz prikrajka, kao da ti sebe možeš kontrolirati kao da nisi i ti samo bio lud od neke bolesne ljubavi |
|
a godless, dirty game sinoć sam vidjela dvije drvene stolice među ružama i oljuštenu tirkiznu boju na zidovima vidjela sam kako je sve blizu i dostupno, prizori iz djetinjstva i topline ali nisam tamo pripadala pripadala sam samo u nesanicu i utrobu koja se buni to nije ljubav to nisu greške to je u prirodi vidite, skroz je svejedno jesi li u gomili hipija na psihodeličnom festivalu ili na masovnoj pijanci prije pank koncerta sve je to želja da se orgija i orgazmira i odustaje od svakodnevice, da se gubi nakit, lančiće, hoodice, da se gubi kontrola (samo neki to priznaju, a neki ne vide dalje od svoje histerične želje za smislom koji ih neće uništiti) to su obični odabiri i stilovi, sve je to sudjelovanje sve su to okolnosti i ekipe i različite estetike, različite zaljubljenosti nije stvar u umu, stvar je u razinama, u paralelnostima to ti odajem ja koja se ne mogu odreći crnila i paraliziranosti i preziranja dok gledam lakoće a opet kad me vidiš- vidiš me dobru, vidiš me nježnu, vidiš me nevinu i odveo bi me u drugi svemir (ali što ću ja tamo s ovoliko ružne prtljage, s bijesovima i teškim martama koje se mole asfaltima i simbolima i omjeravanjima snage) radi svih nas ostat ću ovdje između gdje su ljiljani i pobačena djeca i budistički simboli i poderane čarape ostat ću tu i pisati odabrat ću nešto što nitko od vas ne bi i po tom se razlikujemo što priznajem da sam samo došla orgazmirati i izgubiti se među vama (jer to volim jer to mom umu i tijelu i genima treba) i pokupiti malo bola na rukama i preponama malo ogorčenosti u grlu od koje ću povraćati (ali ću još više pisati) što priznajem da sam došla da mi kažete neke lijepe riječi i onda se mičem jer nikada vam neću vjerovati i nećete me smiriti- vidite, neki su odrasli u tjeskobi neki su sačinjeni od nemira to što ne mogu zaspati to nije zbog grešaka, to nije zbog ljubavi to je zbog mjeseca to je zbog prirode |
|
kako
da napišem pjesmu dovoljno mučnu i dovoljno mračnu za ono što je negdje unutra čega mi je pun pogled u kojem vidite da se nikada neću dovoljno slagati ni sa kim da nikada neću doista povjerovati nikome? (a ako nikome ne vjeruješ nitko te ne može voljeti) kako da napišem pjesmu dovoljno praznu za ovo što udišem kad je noć mirna i dan spor a ja sam tek odsanjala tjeskobne snove? kako će mi itko vjerovati ako napišem takvu pjesmu meni ovako živoj, veseloj, tetoviranoj, dječjoj, punoj planova takva pjesma će samu sebe prekriti prije nego ju itko vidi prije nego joj dozvolim da postoji i da me preuzme kad se ne znam dovoljno učinkovito vratiti u život kad prenoćim u toj tami i kad mi te tame iznutra ostane po prstima perem ih pod vodom i skrivam i biram svjetlo i razigranost tada radije ne pišem a vidite, ja ne pišem čitavog ljeta... jer mi nitko ne bi vjerovao a meni treba nešto što je sigurno nešto u što vjerujemo nešto što će nam obećati da postojimo i da ćemo se jednom voljeti |
|
ne volim
to kako ovdje postanem strašljiva i kako se bojim same sebe jer sanjam kako mi sve izmiče (ne znam kuda voze autobusi, gubim prtljagu, ljude, svoj djembe, sposobnost da išta objasnim) i onda čitavog dana gledam pred sebe i ništa ne osjećam i tjeskoba raste polako kao što polako rastu šume a zaboravim da mogu otići u te šume udisati ih ovdje su paralelni svemiri- i nekada je teško naći onaj prozračni i jednostavni sve je radije upetljano i gusto i teško i bespomoćno i najgori je strah od nemoći ne znam zašto se uvijek dogode iste stvari, iako u međuvremenu prerastam cipele i svoje misli i svoje emocije i svoje navike, prerastam u bezbroj smjerova i odbacujem ljuske, kad se vratim tu kao da ulazim kroz ista vrata u istu dimenziju u kojoj sam onemoćala u kojoj sam fetus mamurna od zraka i od lošeg piva i od težine svega što sam ikada pomislila od statike ovdje duboko i teško spavam i odsanjam toliko snova da ih sačuvam za sve rijetke i teške noći u stvarnom svijetu i stvarnom životu ovdje kao da sam začarana i to me ubija jer volim znati da sam živa to je istina, to je iskreno strah me svih onih snova o beskrajnosti jedne scene i jedne beznadnosti i ne volim ovo kako izgubim povjerenje u sebe čim se ovdje zaustavim oduvijek sam znala da sam sačinjena od tjeskobe i straha, i nekad mislim da sve u životu radim samo da se oslobodim ne od tog nego kroz to s tim i tako se vraćam s tim zavežljajem ovdje da rasprostrem suvenire po zemlji da ih prebrajam i laštim i pregledavam i da gledam u zvijezde i da onda nemirno spavam i da onda opet krenem s istim težinama iznova prepakiranim ti si jednom razumio kako je to kad te težina i strah motiviraju i onda smo se smijali, a noć je trajala duže od sebe a ja sam ujutro prazna i zbunjena dugo kružila vlakom po slavoniji s jednom kroasanom u ruci i čekala da toplina dana polako zagrije čitavu moju kožu da prođe da preživim |
|
nothing lasts...but nothing is lost poznavala sam se onakvu sašivenu od emocija za vas koji me ne volite (i koje ne volim, ali ipak pišem tako da postajete ljubav, vječna, gora, jača od svega što ste do tada mogli znati) za vas koji niste ovdje za vas koji ne postojite (osim negdje u nekoj običnoj zemlji, obični, s običnim curama, s običnim glupim mislima u glavi, s običnim greškama koje su se meni činile prelijepe za stvarnost i za tu običnu zemlju) bila sam proparana emocijama i takva sam bila spojena sa zrakom oko sebe i s papirom u koji se upisujem toliko da se uništavam živu i bila sam spojena s vašim rukama u kojima krv mijenja boju jer ja ju mijenjam i jer odlazimo nekamo zajedno nekamo daleko gdje se planine uvlače same u sebe i gdje je magla napravljena od krajeva stihova time sam bila prošivena i to sam bila ja i moja je sloboda bila takva teška i tetovirana bila sam divljakuša s razbijenim staklom u ruci kojim je dodirivala svoje noge i vi ste vidjeli da na njima piše ljubav za nekog drugog ali ste dolazili jer svatko želi ljubavi bilo kakve (ali to nije bila bilo kakva ljubav bila je moja staklena krvava i čekala je pjesmu i njega) odvlačili ste me iz birtija, u šatore, u vinograde, pred oltare i sve je bilo ništa i moje su emocije jele sve to i bježale jer trebalo je dočekati onoga za koga je ta ljubav sjećam se da je prije puno ljeta moja ljubav plakala a prošlog je ljeta vjerovala u zvijezde samo je ta dva puta moja ljubav bila prava ali nikada nije bilo važno jer sam naučila živjeti svakako kao vještica, i kao redovnica, i kao prosjakinja, i kao vidovnjakinja i posve anonimno i tiho i u sebi sjećam se da sam bila emocijama ispisana po zidovima i da sam odlamala redove da preživim život da progutam crne snove i loša predviđanja prvi puta pišem ovog ljeta i tek sada izvlačim neka sjećanja lijepim se u svoju kožu, bolim svoj bol i gutam crne snove da sve izađe kroz kožu, crno i teško a ne da ovako bez emocija živi i ni za kakvu zabludu se ne zakiva i sebe teško prepoznaje |