kako
da napišem pjesmu dovoljno mučnu
i dovoljno mračnu
za ono što je negdje unutra
čega mi je pun pogled u kojem vidite da se nikada neću dovoljno slagati
ni sa kim
da nikada neću doista povjerovati
nikome?
(a ako nikome ne vjeruješ nitko te ne može voljeti)
kako da napišem pjesmu dovoljno praznu
za ovo što udišem
kad je noć mirna i dan spor
a ja sam tek odsanjala tjeskobne snove?
kako će mi itko vjerovati ako napišem takvu pjesmu
meni ovako živoj, veseloj, tetoviranoj, dječjoj, punoj planova
takva pjesma će samu sebe prekriti prije nego ju itko vidi
prije nego joj dozvolim da postoji
i da me preuzme
kad se ne znam dovoljno učinkovito vratiti u život
kad prenoćim u toj tami
i kad mi te tame iznutra
ostane po prstima
perem ih pod vodom i skrivam i biram svjetlo i razigranost
tada radije ne pišem
a vidite, ja ne pišem čitavog ljeta...
jer mi nitko ne bi vjerovao
a meni treba nešto što je sigurno nešto u što vjerujemo nešto što će nam obećati da postojimo i da ćemo se jednom voljeti
Post je objavljen 18.08.2013. u 23:41 sati.