|
o ljubavi imam za tebe jednu ovakvu večeras, jer nikada nismo pričali o nekim stvarima ne sjećam se, zapravo, jesmo li uopće pričali odonda vidiš, dragi bijeli dječače ti si ubio boga u meni te karnevalske večeri toliko si mi istukao dušu da ona nije poslije tog nikada više zabolila- ona se skroz izgubila sve su se emocije odonda gradile u praznini a emocije koje nastaju u praznini uopće nisu emocije i ne mogu nikoga voljeti samo tako izgledaju, samo se prave da su dragi bijeli dječače, meni nikada nitko nije mogao ništa, ni oni koji su me odvodili doma, ni oni koji su me zvali i padali na moje bjegove i divljanja, koji su mislili da se to da rezervirati nitko mi nije mogao ništa, sve sam sama prolazila i navlačila nevidljivu krinolinu oko svoje raspuštene pojave da preživim dječake cigane, koji me ne vole i one bijele, dosadne, koji me vole nitko meni nije mogao ništa, jer nitko nije rezonirao s mojom dušom to je valjda tužno, jer imala sam ljubavi za tisuće svjetlosnih godina, imala sam ljubavi za milijun nepopijenih turskih kava, ljubavi koju sam pobacala s talogom u odvod, ljubavi za hiljade nepopušenih jointova i za one kilometre koji su bili mjereni kad sam s njima hodala prema tišinama, dalje od gradova, imala sam ljubavi za toliko neuheklanih dredova, za nepopijena kuhana vina u zimska jutra, imala sam ljubavi za doručke na cvjetnom trgu na koje su me htjeli voditi, a ja nisam htjela, imala sam ljubavi za odsvirane passengere u krevetu, u predugim jutrima, za razapete šatore i za prespavane kino predstave, imala sam ljubavi za ripperove deračine i prosipano pivo po ramenu, i svu sam svoju ljubav trošila u prazno, trošila na sve strane, ulijevala ju u palačinke koje sam onda nosila ljudima samo da mogu raditi nešto s rukama, lijepila sam ju u akrilne boje dok sam kistovima crtala drveće, sprejala sam ju po zidovima dok sam ispisivala ekavicu, pakirala sam ju na dno backpackova dok sam se penjala u vlakove i dugo vozila mračnim vagonima negdje na istok, negdje gdje su akordi tužni, sve je jeftino, mokro i zrcali se kroz ljude, a oni te vole, vole, jer ljubav je da se voli, a ja, vidiš, još prošle jeseni, ja sam ju histerično zakopavala u zemlju za cvijeće kad sam presađivala mentu one večeri u dva u noći sam raskopavala zemlju po svojoj studentskoj sobi nakon što sam došla s koncerta na koji si mi ti platio upad dok se krčkao kompot od dunja u kuhinji, i ja sam pritiskala ljubav u tu zemlju i molila boga da me ne nazoveš ujutro, ne probudiš me pozivom dok ona bude spavala pokraj tvog ramena probudiš me da onda sa mnom odeš na neke buvljake tražiti neke hipijevske veste i svjetlucave predmete, a probudio si me ujutro i dočekao na tramvajskoj stanici, a ja sam ti donijela milku i ti si ju pojeo u tramvaju jer obožavaš slatko tek nakon što se probudiš a menta je već imala predugo korijenje i zaboravila sam da sam ju jedva utrpala u teglicu i da sam zemlju toliko pritisnula da neće moći disati i menta se odonda samo sušila iako sam ja sve do ljeta zalijevala zemlju i gledala niče li to nešto van nije izniklo i ja sam se iselila, u međuvremenu smo mi proživjeli još dovoljno noći da sve polako i mirno shvatimo da ja još malo izdivljam svoje i da me ti kud baš ti najrastreseniji dječače smiriš, dovedeš u red nemoj me krivo shvatiti dragi moj bijeli dječače, ja nikad nisam željela da ti mene voliš to bi bio posve kriv zaključak... ja samo nisam željela da me baš ti od svih rastrijezniš i umiriš kao da si neki pedagog, kao da si neki dobri i pametni prijatelj iz prikrajka, kao da ti sebe možeš kontrolirati kao da nisi i ti samo bio lud od neke bolesne ljubavi |