|
stari moj, od neki dan sam dobro i banalno ni odlasci nisu više isti, vidiš, tjeskoba je minimalna, na mahove se smijem razulareno više nisam tu- razumiješ, ovdje su samo ostaci života, cijela sam tamo barem ova ja, živuća, sve mi je to okej prije par večeri sam pijuckala kavu do deset navečer i do četiri sam ležala budna onda sam u jednom momentu počela šaputati govorila sam stvari naglas te stvari o onom što se događa i o onom što je unutra, i kako mi je najbolje kad se postavim izvan, kad sam izvan sebe skroz je jednostavno, bezazlena igra svijesti koja me odmah čini samostalnom, jednostavnom, brzom u postupcima, i pripadajućom- putu, i priči i tako su večeri okej stari i ja pijemo čaj od konoplje, majka gleda thelmu i louise, onda zaspe, čim se njih dvije odvezu preko litice ja joj kažem- ja sam cmizdrila na taj kraj- i ona utone u san malo se sjebem dok pakiram, klasika, čudno je gledati u svoje stvari kako se spremaju i odvoze- ne zbog emocija, nego jer su smiješne, takve, iščupane iz konteksta, skroz ogoljene i podložne tolikom gledanju i premetanju po rukama kao da su nelogične i nepotrebne kao da nemaju moju dušu brzo se primirim, otuširam, pomirim s tim kako sve izgleda vrti se neki crust odlasci su dobri i banalni, razumiješ, ako znaš kud ideš i ako ti nitko ne govori krive riječi |