|
nothing lasts...but nothing is lost poznavala sam se onakvu sašivenu od emocija za vas koji me ne volite (i koje ne volim, ali ipak pišem tako da postajete ljubav, vječna, gora, jača od svega što ste do tada mogli znati) za vas koji niste ovdje za vas koji ne postojite (osim negdje u nekoj običnoj zemlji, obični, s običnim curama, s običnim glupim mislima u glavi, s običnim greškama koje su se meni činile prelijepe za stvarnost i za tu običnu zemlju) bila sam proparana emocijama i takva sam bila spojena sa zrakom oko sebe i s papirom u koji se upisujem toliko da se uništavam živu i bila sam spojena s vašim rukama u kojima krv mijenja boju jer ja ju mijenjam i jer odlazimo nekamo zajedno nekamo daleko gdje se planine uvlače same u sebe i gdje je magla napravljena od krajeva stihova time sam bila prošivena i to sam bila ja i moja je sloboda bila takva teška i tetovirana bila sam divljakuša s razbijenim staklom u ruci kojim je dodirivala svoje noge i vi ste vidjeli da na njima piše ljubav za nekog drugog ali ste dolazili jer svatko želi ljubavi bilo kakve (ali to nije bila bilo kakva ljubav bila je moja staklena krvava i čekala je pjesmu i njega) odvlačili ste me iz birtija, u šatore, u vinograde, pred oltare i sve je bilo ništa i moje su emocije jele sve to i bježale jer trebalo je dočekati onoga za koga je ta ljubav sjećam se da je prije puno ljeta moja ljubav plakala a prošlog je ljeta vjerovala u zvijezde samo je ta dva puta moja ljubav bila prava ali nikada nije bilo važno jer sam naučila živjeti svakako kao vještica, i kao redovnica, i kao prosjakinja, i kao vidovnjakinja i posve anonimno i tiho i u sebi sjećam se da sam bila emocijama ispisana po zidovima i da sam odlamala redove da preživim život da progutam crne snove i loša predviđanja prvi puta pišem ovog ljeta i tek sada izvlačim neka sjećanja lijepim se u svoju kožu, bolim svoj bol i gutam crne snove da sve izađe kroz kožu, crno i teško a ne da ovako bez emocija živi i ni za kakvu zabludu se ne zakiva i sebe teško prepoznaje |