|
ne volim
to kako ovdje postanem strašljiva i kako se bojim same sebe jer sanjam kako mi sve izmiče (ne znam kuda voze autobusi, gubim prtljagu, ljude, svoj djembe, sposobnost da išta objasnim) i onda čitavog dana gledam pred sebe i ništa ne osjećam i tjeskoba raste polako kao što polako rastu šume a zaboravim da mogu otići u te šume udisati ih ovdje su paralelni svemiri- i nekada je teško naći onaj prozračni i jednostavni sve je radije upetljano i gusto i teško i bespomoćno i najgori je strah od nemoći ne znam zašto se uvijek dogode iste stvari, iako u međuvremenu prerastam cipele i svoje misli i svoje emocije i svoje navike, prerastam u bezbroj smjerova i odbacujem ljuske, kad se vratim tu kao da ulazim kroz ista vrata u istu dimenziju u kojoj sam onemoćala u kojoj sam fetus mamurna od zraka i od lošeg piva i od težine svega što sam ikada pomislila od statike ovdje duboko i teško spavam i odsanjam toliko snova da ih sačuvam za sve rijetke i teške noći u stvarnom svijetu i stvarnom životu ovdje kao da sam začarana i to me ubija jer volim znati da sam živa to je istina, to je iskreno strah me svih onih snova o beskrajnosti jedne scene i jedne beznadnosti i ne volim ovo kako izgubim povjerenje u sebe čim se ovdje zaustavim oduvijek sam znala da sam sačinjena od tjeskobe i straha, i nekad mislim da sve u životu radim samo da se oslobodim ne od tog nego kroz to s tim i tako se vraćam s tim zavežljajem ovdje da rasprostrem suvenire po zemlji da ih prebrajam i laštim i pregledavam i da gledam u zvijezde i da onda nemirno spavam i da onda opet krenem s istim težinama iznova prepakiranim ti si jednom razumio kako je to kad te težina i strah motiviraju i onda smo se smijali, a noć je trajala duže od sebe a ja sam ujutro prazna i zbunjena dugo kružila vlakom po slavoniji s jednom kroasanom u ruci i čekala da toplina dana polako zagrije čitavu moju kožu da prođe da preživim |