|
devil in the details sjedim među parovima, pijemo kuhano vino i slušamo svirku, neopterećeno je, svakodnevno, zabavno zrak je čist kao da smo na nekakvoj lokalnoj proslavi u vatrogasnom domu u nekom izmišljenom gradiću sa sjevera romantično je- njima, kao i svaki dan meni, u glavi ne ljube se i ne diraju, možda samo da meni ne bude nelagodno a možda se čitavo vrijeme ispod stola rukama hvataju za bedra i škicaju poprijeko kada će ići kući grliti se dok ne zaspu ili se uspavati zadnjim porukama za laku noć njima ne treba više od dvije čaše vina a meni treba njih sto njima je okej svijet kakav je ovdje, sada a ja moram živjeti onako kako mi preostaje pozorno promatrati indijanca s kosim očima za susjednim stolom predatora širokih ramena s nježnom ženskicom pokraj sebe pankera u poderanoj hoodici i one stare ljubavnike koji su nestali u dugim prazninama i odustajanjima i prije početka svijeta a sada se provlače između stolova i dalje sabrani, prizemljeni, trijezni vode nekakve djevojke za ruku a ako nemaju djevojku, imaju bicikl i čvrsto se drže svojih dobrih navika ja nikad nisam bila dobra navika i nikad nisam bila za čvrsto držanje ja sam bila iracionalna i na mene nisu mogli računati mogli su me dobiti samo na prepad negdje u masi, pred svjedocima, na danjem svjetlu, ako me potegnu za rukav i ne daju da zažmirim i pravim se da ne postoje baš jer su realni i ponavljam si da ih ne moram željeti jer su tako obični ja samo ovako nekako luzerski tonem u nerealno, u ovoj ranoj zimi, na ovom nježnom vašaru s kojeg ću otići trijezna zagledana u pod- tražim fokus baš tamo, dolje sve samo da nije u ravnini lica da ne gledam indijance i kauboje u oči da ne izazivam vraga da sve preusmjerim prema unutra pa nek tamo radi nered, razbija i tupim sječivom maše oko glave u utrobi mi jedna zaboravljena mladenka upravo razbija birtiju i konobara dok oko mene parovi šeću, guraju ruke jedno drugom u džepove i pušu u obraze a sve je prozračno i čisto i podlo se smije kad zažmiriš |
|
viđenja
sanjala sam da mi je netko ostavio na stolu šalicu od čaja ili kave, starinsku bijelu, sa blijedim zelenkastim ornamentima, preokrenutu, da me čeka da pregledam šare i brazde taloga, da tumačim da vidim nešto -da mi to što vidim napuni usta pijeskom ili perjem ili klikerima pa da imam samo dvije opcije: ili progutati ili pričati bez obzira na to što će se dogoditi -da mi da znak da mi usadi predosjećaj sluh za vjetar -da me otvori, da me načme možda me u jednom snu dočeka moja ruka koja okreće šalicu, moje lice koje se nad nju nadvija možda je tamo ova pjesma od koje samo imam trudove grčeve a ona licemjerno drhti odgađa pad ... od kad znam za sebe, čekam suze tjeskobno čekam da me nešto razbuca da me rasturi, da izgubim konce bauljamo tako obje gradom u istom stanju ruke bi pokidale koliko nam se vrišti, a ipak kao u filmu kao da se rola prevrti izdržimo kao i uvijek i izvlačimo druge: prihvaćamo četvrto pivo, luzere strance, starce koji verglaju na svim jezicima svijeta i pišu nam tajne poruke odvjetnike sa smiješnim kravatama koji još uvijek čekaju da se zaljube prihvaćamo i sve ih nasmijavamo ako ne svojim filozofijama, onda izmišljenim pričama i histerijama a svaka je za sebe, pričajući i mašući rukama prešutno progutala knedlu lišća, vune, otrovnih bobica, čipke s dekoltea pjevačica koje su nas, da smo ih dovoljno slušale možda i mogle rasplakati kao ljude ovako cirkus kolorado naseljava pustaru i sve se kaže u tom mahnitanju: to da nema nikog, to da ne znamo što bismo, to da ne možemo vjerovati da- mi, baš mi- muk, konfete, smrznuta parada tužnih kurvi za nas, znam jedna te ista pjesma se piše nije bitno govoriti istinu bitno je iza svega osjećati snažno, toliko snažno da ništa nije jače od tog osjećaja nije bitno postupiti ispravno važno je goriti od želje nije bitno imati smisla bitno je sresti se u nekom odrazu u gradu i prestraviti se koliko se ipak poznaješ ipak, unatoč svemu, svemu |
|
drink a toast to never
dani su bili mračni i kišni bila sam na kraju svijeta snovi su mi bili lakomi i širom otvoreni, a ja sam bila sama iako sam ujutro odlazila od kuće, a vraćala se navečer umorna od stranaca u glavi si neki ti bio stalno tu, u maloj sobi s božićnim lampicama sva su se sazvježđa polako oblikovala u zraku iznad nas- po stropu, po zavjesama, nadvratniku, lusteru rep malog medvjeda upetljao se u tvoje kovrče tako smo proveli vikend držao si moju mokru kosu u svojim rukama cijedio ju na ručnik, navukao mi vestu preko glave onu koju smo kupili za sitniš na buvljaku zarobio me rukama u smiješnom klinču, a ja sam ionako popuštala jer ti si slab ti si klinac kojem mliječna staza kvari frizuru a on to ne kuži jer je odsutan i ne vidi da ja crtam mrežu zvijezda u sobi da ju spremam u svoj pupak prekrivam pokrivačem, duboko dišem znam da nismo ovako živjeli- samo, meni je bilo okej to čega nema ali i meni na kraju ovih mračnih i mokrih dana dovoljna je jedna mala, meka, nježna šaka u rebra dovoljna je jedna zamjenica u ženskom rodu dovoljna je milisekunda nepažnje da se sve konstelacije promjene i da ja budem ostavljena od vlastitih pjesama vi niste tekst, i ovo nije ništa- vi niste tekst, vi ste stvarni vi ste pogled uperen u mene, vi ste prst na mom nosu, kuglica plastelina koja leti u moju kosu, vi ste šala za laku noć, vi ste sms poslan bivšoj djevojci, vi ste ona koju prešućujete, vi ste tu samo u prolazu, vi ste račun na stolu koji ja odlazim platiti na šank i onda ćemo puknuti u smijeh, vi ćete uskočiti u tramvaj, a ja ću puknuti od suza- samo u sebi, jer nikad me ne prevrne i nikad ne počnem pisati pjesmu kad je kriza. blijeda sam ovih dana i labilna. trebaju mi široka prsa prijatelja da me zaklone od svijeta. a imam samo vas, žgoljave ptiće, s kojima planiram putovanja i preispisujem sazvježđa, a vi me ne želite toliko jako. ja sam samo dobra ideja a tu su još uvijek mršavice mekih usana, izvijene u pozu koju poznajete dolaze samo kad su pozvane, s njima se ne dokazujete nego carujete a mi, mi nazdravljamo za nikad ti si me naučio ovu pjesmu bez da si htio kažem si-nisi ti ništa htio a sve mi one kažu- šta briješ, nije glup smijem se tome u očaju u mokrim patikama penjem se na peti kat njih ostavljam na radijatoru, a ja se zavlačim pod dvije deke žmirim dovoljno jako da zamijenim svu buku u glavi i u prsima noć će progutati knedlu a ja ću ujutro kuhati kavu, jesti suhe marelice, čitati castanedu omotati se šalovima, mirisati po jasminu otići na predavanja vratiti se s temperaturom kući i rano spavati čitavo vrijeme gledat ću kako da se izvučem: kako da se izvučem iz ove priče koju sam htjela napisati koju pričam bijelim pločicama u kupaoni ujutro dok perem zube, navečer dok idem piškiti po mraku koju pričam u prazan zrak ispred sebe na predavanju ili dok sam nalakćena na šank, s krpom u ruci dok perem kafe aparat dok sjedim pred tobom ti si tu, u džepovima su ti zamjenice u ženskom rodu a ja se pravim da te poznajem i da o tebi pišem priče pogledam te, nasmiješ se očima, ja uzvratim- to je to prvo previše odužiti pa onda odroniti pjesmu izvući živu glavu zaspati sve drugo ćemo usput, kako i ako uspijemo |
|
i think i'll leave tonight znaš li koliko široko mislim kada kažem široko? kada kažem ravnica znaš li koliko ludo mislim kada kažem divljina? kada kažem cigan znaš li koliko nježno mislim kada kažem mlijeko island mahovina znaš li koliko nestvarno mislim kada na ruku crtam mak? kada pišem ali ono najgore najteže je shvatiti znaš li koliko strastveno igram kada igram na ono što je jedva stvarno u stvarnosti? sve bih pjesme uložila, stavila na crno i neparno izgubila u jednoj igri sve što sam ikada rekla tako ću riskirati jednom kad bude jače od mene kad se ego pokori instinktu potrebi da ti se približi bez da se ušlagira pisanjem bez da se poništi svaku vrijednost svega realnog! a ti to nećeš prepoznati jer emocije bi trebale biti nježne i prozračne a ne guste i zagušljive a ne zagušene riječima * jednom ću prokockati riječi nagonski ispovraćati svoje kurve, svoje mizantrope, svoja bjesnila, svoje inate, svoje sebičnosti svoje ukočenosti ali uvijek je već prekasno trebala sam već prije početka biti najbolja biti opuštena biti jednostavna ti si me ostavio odmah a ja sam još dugo pisala tebi i mislila da se borim s tobom, da te odbijam i volim i sabotiram da ti se uvlačim pod kožu da je fatalno uvijek takvo: nepredvidljivo a zapravo sam od početka bila ostavljena i sve ovo samo je ponašanje nekoga tko je ostavljen prije nego je volio pa sad piše da zavoli a svaki red je samo još jedan red prekasno * jednom ću sve stihove uložiti na istu kartu a ti nećeš shvatiti da je to najgore i jedino što mogu učiniti (zbog sebe pisati tebi) krv će prokuljati na novom mjestu: u srcu i ne znam što će tad biti hoće li i jedan stih preživjeti i kako ću tada sama kome ću se tada otvoriti nekome tko je prije početka znao kad mi je vidio oči da igram samo na najnestvarnije stvarno na život i smrt |
|
east of the mississippi na istoku sam ravnica je jedino što vidiš i jedino što znaš a ti si jednostavan: na meni tenisice, prve u kojima sam zazivala anarhiju i mrtve đankije duks, u kojem sam se rasipala po podovima i livadama u koji sam nekada umotavala debele buddhe, mokro kestenje i oderane dlanove i kosa omotana u veliki šal samo, ovoga puta priča nije ista narativ se mijenja iako je noć ionako blaga i ne prijeti ovog puta ne idem naći svoje demone izvući ih van i rastresati na sve strane do jutra do nedjeljnog ručka do mentalne blokade do novog oproštaja s tobom ovog puta idem u neke tuđe prošlosti koje me dočekuju tople, mračne i otvorene jer eto, svima nam se sve mijenja a tu je još uvijek sve takvo kakvo smo ostavili i neki mi kojima sada polažemo račune s kojima gubimo snagu a tražimo razum puštam da me takvu dovedu u zaboravljene gradove, u dnevne sobe pune klinaca i obiteljskih priča u svoje najmirnije prostore u kojima njihove majke pale posljednje cigarete prije spavanja i naglas maštaju u kojima castaneda proriče sa zidova i prošlost je budućnost na momente nisam znala tko to sjedi pokraj mene: kao da ovdje sadašnjost liči na prošlost nekadašnji dvadesetogodišnjaci s dredovima za koje im nitko ne vjeruje da su se upetljali sami i možda to umjesto mene pokraj njih sjede njihove šarene djevojke s kojima su prvi put zajednički poludjeli od intenziteta kažu zbog kojih su se prekidala prijateljstva i prestajalo se disati ili su to ipak ovi sadašnji stari dječaci, koje ja poznajem, mršavi i pogrbljeni, obuzeti promjenama iako si na trenutke mislio da ćeš zauvijek biti in utero, miran, ušlagiran i siguran, kaže, sve dođe i podivlja i bude baš onako kako si želio tako, jednostavno ali usprkos svemu, kaže, uvijek je blue i zato se smije i klima glavom kad pričam da je meni sve teško i svega me strah i tjeskoba mi je drugo ime ali da to mene pokreće da je težina i promjena nekad jedno te i isto da je strah i rizik jedno te isto da ne mogu više razlučiti što je tjeskoba a što spontanost i da je sve to zapravo neprekinuta potreba za intenzitetom tako on kaže i tako mi čitave noći a ja jedva više znam gdje sam dok sjedim ujutro u vlaku koji po baranjskim selima kupi dečke s bradama i djevojčice s rasta kapama a ja kupujem kavu na kiosku i mirno sjedam u autobus sve je mirno i toplo i polagano kod kuće me čeka ručak umorni roditelji i prazan kofer i sada čini se da ga punim čistom odjećom a zapravo u rukama još prevrćem jednu čašu domaćeg vina jednu iznošenu majicu i riječi toliko bitne, precizne i pune da moram zažmiriti da preživim to što ih je govorio onaj koji bi se riječi odrekao jer je svemir ritmičan i u bojama, pulsira i uvlači se sam u sebe nema mu kraja i on mu ne može odoljeti i zna da ni svemir ne može odoljeti njemu vidiš mu to u očima dok te gleda i smije se mali prepredeni huck svakog bi vraga probao i svakog volio a zapravo samo želi neku rijeku uz koju može zaspati i neko malo jato zvijezda iznad da se brojenjem uspava |