|
drink a toast to never
dani su bili mračni i kišni bila sam na kraju svijeta snovi su mi bili lakomi i širom otvoreni, a ja sam bila sama iako sam ujutro odlazila od kuće, a vraćala se navečer umorna od stranaca u glavi si neki ti bio stalno tu, u maloj sobi s božićnim lampicama sva su se sazvježđa polako oblikovala u zraku iznad nas- po stropu, po zavjesama, nadvratniku, lusteru rep malog medvjeda upetljao se u tvoje kovrče tako smo proveli vikend držao si moju mokru kosu u svojim rukama cijedio ju na ručnik, navukao mi vestu preko glave onu koju smo kupili za sitniš na buvljaku zarobio me rukama u smiješnom klinču, a ja sam ionako popuštala jer ti si slab ti si klinac kojem mliječna staza kvari frizuru a on to ne kuži jer je odsutan i ne vidi da ja crtam mrežu zvijezda u sobi da ju spremam u svoj pupak prekrivam pokrivačem, duboko dišem znam da nismo ovako živjeli- samo, meni je bilo okej to čega nema ali i meni na kraju ovih mračnih i mokrih dana dovoljna je jedna mala, meka, nježna šaka u rebra dovoljna je jedna zamjenica u ženskom rodu dovoljna je milisekunda nepažnje da se sve konstelacije promjene i da ja budem ostavljena od vlastitih pjesama vi niste tekst, i ovo nije ništa- vi niste tekst, vi ste stvarni vi ste pogled uperen u mene, vi ste prst na mom nosu, kuglica plastelina koja leti u moju kosu, vi ste šala za laku noć, vi ste sms poslan bivšoj djevojci, vi ste ona koju prešućujete, vi ste tu samo u prolazu, vi ste račun na stolu koji ja odlazim platiti na šank i onda ćemo puknuti u smijeh, vi ćete uskočiti u tramvaj, a ja ću puknuti od suza- samo u sebi, jer nikad me ne prevrne i nikad ne počnem pisati pjesmu kad je kriza. blijeda sam ovih dana i labilna. trebaju mi široka prsa prijatelja da me zaklone od svijeta. a imam samo vas, žgoljave ptiće, s kojima planiram putovanja i preispisujem sazvježđa, a vi me ne želite toliko jako. ja sam samo dobra ideja a tu su još uvijek mršavice mekih usana, izvijene u pozu koju poznajete dolaze samo kad su pozvane, s njima se ne dokazujete nego carujete a mi, mi nazdravljamo za nikad ti si me naučio ovu pjesmu bez da si htio kažem si-nisi ti ništa htio a sve mi one kažu- šta briješ, nije glup smijem se tome u očaju u mokrim patikama penjem se na peti kat njih ostavljam na radijatoru, a ja se zavlačim pod dvije deke žmirim dovoljno jako da zamijenim svu buku u glavi i u prsima noć će progutati knedlu a ja ću ujutro kuhati kavu, jesti suhe marelice, čitati castanedu omotati se šalovima, mirisati po jasminu otići na predavanja vratiti se s temperaturom kući i rano spavati čitavo vrijeme gledat ću kako da se izvučem: kako da se izvučem iz ove priče koju sam htjela napisati koju pričam bijelim pločicama u kupaoni ujutro dok perem zube, navečer dok idem piškiti po mraku koju pričam u prazan zrak ispred sebe na predavanju ili dok sam nalakćena na šank, s krpom u ruci dok perem kafe aparat dok sjedim pred tobom ti si tu, u džepovima su ti zamjenice u ženskom rodu a ja se pravim da te poznajem i da o tebi pišem priče pogledam te, nasmiješ se očima, ja uzvratim- to je to prvo previše odužiti pa onda odroniti pjesmu izvući živu glavu zaspati sve drugo ćemo usput, kako i ako uspijemo |