devil in the details
sjedim među parovima,
pijemo kuhano vino i slušamo svirku,
neopterećeno je, svakodnevno, zabavno
zrak je čist
kao da smo na nekakvoj lokalnoj proslavi u vatrogasnom domu
u nekom izmišljenom gradiću sa sjevera
romantično je- njima, kao i svaki dan
meni, u glavi
ne ljube se i ne diraju, možda samo da meni ne bude nelagodno
a možda se čitavo vrijeme ispod stola rukama hvataju za bedra
i škicaju poprijeko
kada će ići kući
grliti se dok ne zaspu
ili se uspavati zadnjim porukama za laku noć
njima ne treba više od dvije čaše vina
a meni treba njih sto
njima je okej svijet kakav je
ovdje, sada
a ja moram živjeti onako kako mi preostaje
pozorno promatrati
indijanca s kosim očima za susjednim stolom
predatora širokih ramena
s nježnom ženskicom pokraj sebe
pankera u poderanoj hoodici
i one stare ljubavnike
koji su nestali u dugim prazninama i odustajanjima
i prije početka svijeta
a sada se provlače između stolova
i dalje sabrani, prizemljeni,
trijezni
vode nekakve djevojke za ruku
a ako nemaju djevojku, imaju bicikl
i čvrsto se drže
svojih dobrih navika
ja nikad nisam bila dobra navika
i nikad nisam bila za čvrsto držanje
ja sam bila iracionalna
i na mene nisu mogli računati
mogli su me dobiti samo na prepad
negdje u masi, pred svjedocima, na danjem svjetlu, ako me potegnu za rukav
i ne daju da zažmirim i pravim se da ne postoje
baš jer su realni
i ponavljam si da ih ne moram željeti
jer su tako obični
ja samo ovako nekako luzerski
tonem u nerealno,
u ovoj ranoj zimi, na ovom nježnom vašaru
s kojeg ću otići trijezna
zagledana u pod-
tražim fokus
baš tamo, dolje
sve
samo da nije u ravnini lica
da ne gledam indijance i kauboje u oči
da ne izazivam vraga
da sve preusmjerim prema unutra
pa nek tamo radi nered, razbija i tupim sječivom maše oko glave
u utrobi mi jedna zaboravljena mladenka
upravo razbija birtiju i konobara
dok oko mene parovi šeću, guraju ruke jedno drugom u džepove
i pušu u obraze
a sve je prozračno i čisto
i podlo se smije
kad zažmiriš
Post je objavljen 27.11.2012. u 00:32 sati.