east of the mississippi
na istoku sam
ravnica je jedino što vidiš i jedino što znaš
a ti si jednostavan:
na meni tenisice, prve u kojima sam zazivala anarhiju i mrtve đankije
duks, u kojem sam se rasipala po podovima i livadama
u koji sam nekada umotavala debele buddhe, mokro kestenje i oderane dlanove
i kosa omotana u veliki šal
samo, ovoga puta priča nije ista
narativ se mijenja
iako je noć ionako blaga
i ne prijeti
ovog puta ne idem naći svoje demone
izvući ih van
i rastresati na sve strane do jutra
do nedjeljnog ručka
do mentalne blokade
do novog oproštaja s tobom
ovog puta
idem u neke tuđe prošlosti
koje me dočekuju
tople, mračne i otvorene
jer eto,
svima nam se sve mijenja
a tu je još uvijek sve takvo kakvo smo ostavili
i neki mi
kojima sada polažemo račune
s kojima gubimo snagu
a tražimo razum
puštam da me takvu dovedu u zaboravljene gradove, u dnevne sobe pune klinaca i obiteljskih priča
u svoje najmirnije prostore
u kojima njihove majke pale posljednje cigarete prije spavanja
i naglas maštaju
u kojima castaneda proriče sa zidova
i prošlost je budućnost
na momente nisam znala tko to sjedi pokraj mene:
kao da ovdje sadašnjost liči na prošlost
nekadašnji dvadesetogodišnjaci s dredovima
za koje im nitko ne vjeruje da su se upetljali sami
i možda to umjesto mene pokraj njih sjede njihove šarene djevojke
s kojima su prvi put zajednički poludjeli od intenziteta
kažu
zbog kojih su se prekidala prijateljstva i prestajalo se disati
ili su to ipak ovi sadašnji stari dječaci,
koje ja poznajem,
mršavi i pogrbljeni,
obuzeti promjenama
iako si na trenutke mislio da ćeš zauvijek biti in utero, miran, ušlagiran
i siguran, kaže,
sve dođe i podivlja i bude baš onako kako si želio
tako, jednostavno
ali usprkos svemu, kaže,
uvijek je blue
i zato se smije i klima glavom kad pričam da
je meni sve teško i svega me strah
i tjeskoba mi je drugo ime
ali da to mene pokreće
da je težina i promjena nekad jedno te i isto
da je strah i rizik jedno te isto
da ne mogu više razlučiti što je tjeskoba a što spontanost
i da je sve to zapravo neprekinuta potreba za
intenzitetom
tako on kaže
i tako mi
čitave noći
a ja
jedva više znam gdje sam
dok sjedim ujutro u vlaku koji po baranjskim selima
kupi dečke s bradama i djevojčice s rasta kapama
a ja kupujem kavu na kiosku i mirno sjedam u autobus
sve je mirno
i toplo
i polagano
kod kuće me čeka ručak
umorni roditelji
i prazan kofer
i sada
čini se da ga punim čistom odjećom
a zapravo u rukama još prevrćem jednu čašu domaćeg vina
jednu iznošenu majicu
i riječi toliko bitne, precizne i pune da
moram zažmiriti da preživim to što ih je govorio onaj koji
bi se riječi odrekao
jer je svemir ritmičan i u bojama, pulsira i uvlači se sam u sebe
nema mu kraja
i on mu ne može odoljeti
i zna
da ni svemir ne može odoljeti njemu
vidiš mu to u očima
dok te gleda i smije se
mali prepredeni huck
svakog bi vraga probao
i svakog volio
a zapravo samo želi
neku rijeku uz koju može zaspati i neko malo jato zvijezda iznad
da se brojenjem
uspava
Post je objavljen 06.11.2012. u 00:11 sati.