|
east of the mississippi na istoku sam ravnica je jedino što vidiš i jedino što znaš a ti si jednostavan: na meni tenisice, prve u kojima sam zazivala anarhiju i mrtve đankije duks, u kojem sam se rasipala po podovima i livadama u koji sam nekada umotavala debele buddhe, mokro kestenje i oderane dlanove i kosa omotana u veliki šal samo, ovoga puta priča nije ista narativ se mijenja iako je noć ionako blaga i ne prijeti ovog puta ne idem naći svoje demone izvući ih van i rastresati na sve strane do jutra do nedjeljnog ručka do mentalne blokade do novog oproštaja s tobom ovog puta idem u neke tuđe prošlosti koje me dočekuju tople, mračne i otvorene jer eto, svima nam se sve mijenja a tu je još uvijek sve takvo kakvo smo ostavili i neki mi kojima sada polažemo račune s kojima gubimo snagu a tražimo razum puštam da me takvu dovedu u zaboravljene gradove, u dnevne sobe pune klinaca i obiteljskih priča u svoje najmirnije prostore u kojima njihove majke pale posljednje cigarete prije spavanja i naglas maštaju u kojima castaneda proriče sa zidova i prošlost je budućnost na momente nisam znala tko to sjedi pokraj mene: kao da ovdje sadašnjost liči na prošlost nekadašnji dvadesetogodišnjaci s dredovima za koje im nitko ne vjeruje da su se upetljali sami i možda to umjesto mene pokraj njih sjede njihove šarene djevojke s kojima su prvi put zajednički poludjeli od intenziteta kažu zbog kojih su se prekidala prijateljstva i prestajalo se disati ili su to ipak ovi sadašnji stari dječaci, koje ja poznajem, mršavi i pogrbljeni, obuzeti promjenama iako si na trenutke mislio da ćeš zauvijek biti in utero, miran, ušlagiran i siguran, kaže, sve dođe i podivlja i bude baš onako kako si želio tako, jednostavno ali usprkos svemu, kaže, uvijek je blue i zato se smije i klima glavom kad pričam da je meni sve teško i svega me strah i tjeskoba mi je drugo ime ali da to mene pokreće da je težina i promjena nekad jedno te i isto da je strah i rizik jedno te isto da ne mogu više razlučiti što je tjeskoba a što spontanost i da je sve to zapravo neprekinuta potreba za intenzitetom tako on kaže i tako mi čitave noći a ja jedva više znam gdje sam dok sjedim ujutro u vlaku koji po baranjskim selima kupi dečke s bradama i djevojčice s rasta kapama a ja kupujem kavu na kiosku i mirno sjedam u autobus sve je mirno i toplo i polagano kod kuće me čeka ručak umorni roditelji i prazan kofer i sada čini se da ga punim čistom odjećom a zapravo u rukama još prevrćem jednu čašu domaćeg vina jednu iznošenu majicu i riječi toliko bitne, precizne i pune da moram zažmiriti da preživim to što ih je govorio onaj koji bi se riječi odrekao jer je svemir ritmičan i u bojama, pulsira i uvlači se sam u sebe nema mu kraja i on mu ne može odoljeti i zna da ni svemir ne može odoljeti njemu vidiš mu to u očima dok te gleda i smije se mali prepredeni huck svakog bi vraga probao i svakog volio a zapravo samo želi neku rijeku uz koju može zaspati i neko malo jato zvijezda iznad da se brojenjem uspava |