|
viđenja
sanjala sam da mi je netko ostavio na stolu šalicu od čaja ili kave, starinsku bijelu, sa blijedim zelenkastim ornamentima, preokrenutu, da me čeka da pregledam šare i brazde taloga, da tumačim da vidim nešto -da mi to što vidim napuni usta pijeskom ili perjem ili klikerima pa da imam samo dvije opcije: ili progutati ili pričati bez obzira na to što će se dogoditi -da mi da znak da mi usadi predosjećaj sluh za vjetar -da me otvori, da me načme možda me u jednom snu dočeka moja ruka koja okreće šalicu, moje lice koje se nad nju nadvija možda je tamo ova pjesma od koje samo imam trudove grčeve a ona licemjerno drhti odgađa pad ... od kad znam za sebe, čekam suze tjeskobno čekam da me nešto razbuca da me rasturi, da izgubim konce bauljamo tako obje gradom u istom stanju ruke bi pokidale koliko nam se vrišti, a ipak kao u filmu kao da se rola prevrti izdržimo kao i uvijek i izvlačimo druge: prihvaćamo četvrto pivo, luzere strance, starce koji verglaju na svim jezicima svijeta i pišu nam tajne poruke odvjetnike sa smiješnim kravatama koji još uvijek čekaju da se zaljube prihvaćamo i sve ih nasmijavamo ako ne svojim filozofijama, onda izmišljenim pričama i histerijama a svaka je za sebe, pričajući i mašući rukama prešutno progutala knedlu lišća, vune, otrovnih bobica, čipke s dekoltea pjevačica koje su nas, da smo ih dovoljno slušale možda i mogle rasplakati kao ljude ovako cirkus kolorado naseljava pustaru i sve se kaže u tom mahnitanju: to da nema nikog, to da ne znamo što bismo, to da ne možemo vjerovati da- mi, baš mi- muk, konfete, smrznuta parada tužnih kurvi za nas, znam jedna te ista pjesma se piše nije bitno govoriti istinu bitno je iza svega osjećati snažno, toliko snažno da ništa nije jače od tog osjećaja nije bitno postupiti ispravno važno je goriti od želje nije bitno imati smisla bitno je sresti se u nekom odrazu u gradu i prestraviti se koliko se ipak poznaješ ipak, unatoč svemu, svemu |