nedjelja, 30.03.2008.
Prebačaj.
|
Nakon što sam pogledala Waitress s Keri Russell, nisam imala mira. Kako sedam dana u tjednu, 6-8 sati radim i šizim dok pišem, sastavljam, brišem, režem, režim, skraćujem, ludim, čitam knjige, dekodiram sajtove, kradem, dobro ne kradem reference, rezimiram pdf fajlove, tražim članke, izvještaje, časopise i raznedruge publikacije, navečer iza nekih devet sati je vrijeme kad si dam mira. Ono, baš mira, mada dana uopće ne vidim.  I onda mi je pala jedna ideja na pamet. Kad već ništa ne mogu (ne želim) stići, jer me pere strašna grižnja ako bilo šta drugo napravim što nije povezano s ovim i fizičkom rekreacijom jer atrofija mi ne gine, okrenem se od stolnog PCa, da bi se družila s laptopom. Nazvala sam si brata, mislim bratića, ali mi je kao brat. Ono, ja sam ta koja ga stalno muči da joj nešto sprži i prži, sad ova drama, sad ta serija, treba mi zillion albuma, ali sam mu najmlađa sestrična na koju se tu i tamo izderinja jer mu remetim bioritam i jer mu stalno nešto skršim, no, u načelu me voli. Jer sam mu zabavna. I kažem ja njemu, e, slušaj, ha, ajd mi skini Felicity, molim te. Molim te? Jer sam se s tim filmom Waitress sjetila da sam Felicity u ono vrijeme jako voljela. Sva ta Noel-Ben-Felicity strka mi je ostala super. Barem u glavi. Serija mi je bila realna, jer sam ja započinjala faks kad je ona bila na trećoj godini. Bratiću sam zahvalila. On je preokrenuo očima, jer je znao da će sad dobivat esmese u kojima ja tulim, da je Noel tako bolji od Bena, ali da je Ben ipak Ben. Klasika. Valjda zato što sam opasno svjesna da moje trenutne godine nemaju nikakve veze s mojim ponašanjem i pisanjem, sad odrađujem sve stvari koje sam trebala odraditi prilikom puberteta. Ispadam si neiživljena i djetinjasta do bola, a nisam, samo ne znam koji mi je trenutno jarac. Znam. No, triježnjenje je iza ugla. Nego, ajme koji prebačaj u povijest. Ono, prekrasan prebačaj, jer sam mislila da će me ponovno pregledavanje razočarati, ali nije, jer je serija melem. Iako mi se u neke situacije teško uživiti, ali u načelu mi je sve isto kao i kad sam prvi put gledala. Opušta. A svaki put kad čujem uvodnu špicu, osjećam evokaciju nekih starih dobrih osjećaja, kad je faksić bio u punoj snazi, kad sam tumarala po tulumima, ljubila dečke za užicat cigarete, jesam, da, i to sam radila, kad sam jela kuskus s jajima, i kad sam se zavalila u naslonjač, jer je Felicity bila na telki. A i ta uvodna špica mi je bez obzira na seriju jedna od najboljih uopće. Svaka cura ima san o crno bijeloj fotografiji i životu u velikom stranom gradu, što je za mene trenutno, idealka. |
petak, 28.03.2008.
O jednoj lj.....
|
Tjednima sam razmišljala o njemu.  Stvarno tjednima. Nekako mi se uvuklo da u danu pomislim na njega, bez da si dodatno postavim pitanje, a šta sad radi, a gdje sad je, već da samo pomislim na njega. Nisam ga vidjela četiri godine. U meni je migoljio taj osjećaj, pomalo euforija na sekundu, pomalo, ne bi ga zapravo htjela vidjeti, ali sam razmišljala o tome. Ne o tome šta bi mu rekla, već više što bi mi prvo prošlo kroz glavu. Bila sam zaista dijete kad smo počeli i završili našu vezu. Toliko sam blebetala o svemu, jer je i moja dvadesetprva meni bila teška, a on je uletio u te nezgodne godine. Pa me ostavio. Glupa rečenica. I to razmišljanje o njemu se postavilo na noge kad sam se počela osvrtati oko sebe, iako živimo miljama daleko, iako nemamo iste poznanike, iako je mala vjerojatnost bila da ćemo se negdje mimoić, iako sam ga jedino mogla vidjeti ako bi ga uočila u autu, možda na pješačkom prelazu. Ali nisam, kroz 4 godine nigdje nisam. Uz njega mi je ostao vezan neki, a ne znam, kao polu melankoličan osjećaj, kao osjećaj olakšanja, jer prije sam se znala zamisliti što bi zaista bilo da sam ga baš voljela, ma da sam se zapravo zaljubila. Ovako je ostalo više kao, ma više kao mogućnost kroz vrijeme oblikovati sve stvari što su nam se događale. Na način gdje bi meni bile sasvim jasne jer nije bilo njegovog utjecaja da mi kaže, ma nije to tako bilo, zabrijala si si. Nije ih bilo puno, nije ih bilo malo, ali u ono doba su mi radile kušlus u glavi, jer ja odista nisam znala što znači to sve, što to zapravo znači kad nešto iskreno želiš od tog nekog, a ne ide, zaista ne ide. Jer gušimo svoje karaktere, jer se baš gušimo, jer ja ne znam o čemu se tu radi, jer ne znam šta sad od toga svega treba biti, jer treba postaviti našu vezu na noge, a on mene odbija držati za ruku, a ja imam malih dvadesetak godina, i mislim si da to zaista tako treba biti. Bili smo promašen slučaj. No, napravio mi je debelu uslugu: spucao me točno u trenutku kad sam trebala započet svoje tugovanje, i kad sam ga trebala maknuti iz misli da si dam zraka, da bi tada još ne znajući bila spremna za sve ono što se godinu dana kasnije počelo događati sa Seanom, koji je imao samo strpljenje i koji je zaista postepeno izvukao sve najbolje iz mene. Zaista mi je kao djetetu pokazivao emocije, a ja sam svoje promjene pratila nekad uz gađenje jer pa tko želi da serviram sve svoje tamne strane i da ih se ne prestraši kad vidi kakva zapravo jesam. No, nije se prestrašio. Itekako je dobar osjećaj kad nekoga podcijeniš, jer zapravo ne vjeruješ samom sebi, pa te ta osoba jako iznenadi kad uvidiš da te izvukao iz stanja trajne nevjerice prema muškarcima. Najbolje vrijeme veze je, bez obzira što nestanu sve one zaljubljene nesvjestice jer si toliko mutav i sretan da ne vidiš ništa van svih tih mjehurića, je ono vrijeme veze kad prođu određeni mjeseci, i kad stvarno upoznaš svog dečka. Pa za vrijeme svađi ne pomisliš 'ovo je kraj! hoće li ovo sad biti naš kraj?', jer bit će ih još. Kad ne pomisliš da kad te počne opasno živcirati da je to početak dosade u vezi, da te toliko ubedira da si misliš, a daj odjebi, da ti njega ubediraš u pojam, a da ne pomisliš, možda nije za mene, možda sam pogriješila. No, nas dvoje smo tim. Timski radimo.  Ništa manje nije zanemariva činjenica da nam je veza itekako atipična, da je na daleke trase turbulentna i da samoj sebi svako malo dajem priznanje koliko sam jaka, jer da sam slušala sve one stupidne savjete da veza na daljinu ne može opstati, kamoli funkcionirati, mogla sam isto tako doći do zaključka, da nemam muda sve izdržat. Ono, zakucaj se od početka s uvjerenjem da ja to ne mogu. Kurac ne mogu. U to me sad nitko više ne može razuvjeriti. To, i u povjerenje i što mi je veliki prijatelj, i što volim muškarca u njemu, i što on od mene radi ženu. Bivšeg dečka nisam vidjela 4 godine. I onda je do mene došla vijest da mu je umro otac. A ja sam osjetila strašan osjećaj da je to zapravo dan o kojem sam mislila cijelo vrijeme. Taj neki spoj tuge i nervoze me uhvatio. Jer ću ga vidjeti, i jer ću imat suze u očima, i jer mi je bilo žao, tako žao. Ma ne nas, nikako ne nas, ali znam čovjeka. Pa sam ga i vidjela, u tuzi, i suzama, i nekako sam na tom sprovodu bila zahvalna za sve što se meni u životu dogodilo. Ovako sa strane je nekako i lakše gledati na stvari. Kukavica sam bila u tome što sam mu mahnula iz daljine, on me onako pogledao kad ugledaš nekoga, i onda ponovno vratiš pogled da se uvjeriš da je ta osoba zaista ta. Mahnuo mi je nazad i nasmiješio se. U tom trenutku me šaka bola lupila kroz trbuh. Ipak je jednom bio dio mog života, ipak sam mu posvetila par redaka manje više, par sjećanja, jedan miris će me vječito podsjećati na njega, par stvari će me uvijek vezati za njega. Bio mi je još uvijek lijep, prešao je u tridesete godine života koje kod muškaraca uvijek nose neku zrelost lica i pokreta. Bio je lijep, ali na onaj način koji ja više ne volim. Pripadao je nekim drugim danima. Četiri godine su prošle. On me podsjeća na to razdoblje prije. Puno se toga tada događalo. Toliko puno toga. Kakva sam ja bila djevojčica, valjda me zato i zaboli trbuh kad se sjetim svega, jer sve što je do tada bilo, bilo je baš balavo. To ne smiješ više ovako, to ne smiješ, to ne smiješ! Bila sam toliko nesretna. Kad sam zaista mislila da zaslužujem biti nesretna. Valjda me zato ta melankolija i drži. Jer vrijeme je prošlo. I on i ja smo se promjenili. Za neku tamo vjerojatno je idealan dečko, netko o kome ta cura sanjari. Za mene nikako. I sada prvi put nakon četiri godine sam ja to mogla vidjeti. Pa kad sam i stajala sa strane, i gledala kako briše suze, bilo mi ga je teško gledati. Jer je dobar čovjek. I jer je to sve tako daleko, i jer je zapravo nevjerojatno da sam tjednima o njemu razmišljala i da mi je dan skroz utučen, jer život njegovog tate je otišao u dušu, a ja sam dala neki završetak tome svemu. Iz pozicije – nakon svega. Iz pozicije gdje napokon mogu biti objektivna jer sam ga vidjela. Osjetila sam olakšanje jer sam se nekako oprostila od toga svega, i samoj mi je to čudno, nije bilo toliko jako u to vrijeme, ali se nekako protezalo i grubo završilo. Pa sam se isplakala, a valjda zbog svega. Bio je težak dan, bio je baš težak dan.  |
nedjelja, 23.03.2008.
Njurganje u nedjelju.
|
Kako je Vix ili novokomponirana Cloudless sky ili Bright day otišla na odmor u Grčku (darovi, darovi, darovi!), Sean u Škotsku (darovi, darovi, darovi!), ja sam ostala s Materom, koja je napokon ove godine rekla da smo ipak svi odrasli i da nećemo više bojati ili raditi pisanice.  Vijest sam dočekala s veseljem, jer bi u protivnom imala napad frustracije, jer stvarno nema svrhe, ali je Materi sve do sada bojanje bilo bitno i bilo joj je toplo oko srca zbog toga, pa nije ni moja podrška bila žrtva. Padre Novinar po svome: rad, rad, rad, histerija, rad, red kolača, red jela, red rada, intravenozno je spojen za kompjutor. Ja sam subotu navečer odlučila provesti s kujunđušom. I Baileysem. I đin tonikom. I francuskim buldogom, mojim kumčetom, kojeg je Ifka ''nabavila'', a njena mama je na Azurnoj obali, pa je rekla, ajde dođi, nema je, a ima pića i večere. I onda mi je dodala da će pričekat da se opernatim pa da se onda uda, jer sam joj ja kuma. Odvjetnica i pilot koji namjeravaju živjeti u Dubaiu čekaju da se ja obogatim. Koja kontradikcija. Hejhej, opšajdajdadiridika, opšajšajšaj! Hoće li dočekati taj dan? U biti od tolikog nerada zadnja puna tri mjeseca, jer ne smatram pisanje diplomskog posebnim fizičkim radom (kako nadmeno od mene), od toga što dva puta tjedno trčim, dva puta tjedno odem na aerobik, dva puta tjedno imam probe, jer imam zadnji koncert za mjesec dana, jer sam odjebala sve poslove koji su mi se ukazali jer znam da nikad ne bi završila s pisanjem, a srećom da imam bogatu sestru koja financira moje zuje, ništa drugo konkretno ne radim. Sreća je i ta što me tema diplomskog zaista zanima, i što sve oko sebe fukam da ga moraju pročitati kad završim. Da ne spomenem dvije najbolje stvari, jedna se dogodila prije neka dva mjeseca kad sam oslijepila na tri dana. Ono, totalka, pa udri paniko! Odgovor na pitanje kako se može oslijepiti dok se previjaš od očnih bolova, sam dobila kod okuliste, kad sam se uz drhtavu uputnicu ulizivala medicinskoj sestri, kukajući kako sam mlada i kako pišem diplomski i kako ne znam što mi je, i jel bi ja ikako, ikako mogla doći na red, a da ne moram čekati. Kaže ona ne. Ja skoro u plač. Ali ja vas molim. Ne. Ali molim vas. Uz preznojavanje i agoniju. Ne. Molim vas, jer ja stvarno ne vidim od bolova. U redu, ali pričekaj. I pričekala sam pola sata s njom u ordinaciji, jer je rekla da ako izađem van u hodnik da će me redovni pacijenti izmasakrirati, pa nisam, jer sam se prestrašila tona i načina na koji mi je to rekla. I onda sam ušla k okulistu. Bio je mlad. I zanimljiv. I ja sam bila njemu. Mlada i zanimljiva. Nakon što mi je napravio 3 pretrage s dioptrijom, posjeo me ispred 2 aparata gdje sam gledala neku cesticu s balončićem i uporno vikala kako je to lijepa slikica. Nakon što mi je dva puta kapao neku tekućinu od koje mi se oko zaledilo, a s drugom zjenica totalno raširila, i nakon što mi je rekao da s mojim očnim tlakom nije ništa, utvrdio je da sam previše gledala u ekran i da sam zaboravila – treptati, te da su mi se oči – osušile. Zatim mi je zabranio korištenje Visine jer sam ja to u decima kapala, jer Mujo kupi ono što Mujo prvo vidi. A Visine su đunki kapi. Multikapi. Tjeraju očnu sluz na ovisnost, a i kao slučajno se sada reklamiraju na telki, jer slučajno menađerima trebaju da im se vid razbistri nakon što povuku lajnu u wcu da bi sposobno mogli voditi konverzaciju. Kao što ti Visine trebaju kad ideš van. Jer ti se oči u nekom noćnom klubu trebaju vrckavo blistati dok u sebe ulijevaš šestu đusvotku, treću tekilu i mali bambus, a ti bauljajući kristalnog pogleda, vičeš 'Ja nisam pijana'. Slijedeća epizoda: povraćanje po sebi.  I onda me pitao za broj telefona. Doktor mislim. Pa sam rekla da ne bi bilo dobro, na što mi je onda on dao svoj. Flertuša po potrebi. Valjda ga pale šizoidne ženske s fetišasto osušenim očima, a kompliment 'Imate divne oči!' dobiva novu dimenziju. Naglasio je da bi mu za par tjedana trebala doći na kontrolu. Uz kontrolu očiju, nadam se da si zainteresirana i za pregled jajnika mojim masivnim stetoskopom? Nisam otišla, ali sam njegovoj sestri odnesla kapučino i čokoladu. Da, zbog mene i takvih postoji korupcija u Hrvatskoj! Dok sam se kompletno oporavila prošlo je skoro pa dva tjedna. Povraćalo mi se od ekrana, od svjetla auta, od lampe, od bilo kakvog umjetnog rasvjetljenja. Najgori dio dana mi je bilo zalazak sunca jer sam jedino na prirodno svjetlo mogla škiljiti. Tugovala sam u svojoj samoći i nemoći, dok su se vani izmjenjivala godišnja doma, a meni kosa svakim danom sve više rasla. Šteta što ni turpijanjem nisam mogla skratiti vrijeme. Ništa mi draže od kvalitetnih i famoznih nok'ata. I onda sam se prošli tjedan lupila u jebenu villeda kantu koja je stajala u mom hodniku, dok su svjetla bila zagašena, a ja sam neočekivano i prestrašeno refleksno podvukla palac lijeve noge ispod stopala i stala na njega, uz agoničnu dernjavu, je*em ti ma*er, da te je*em u ku*ac glupu i slijepu! Imam frendicu koja je puno psovala i koja je U pi*ku ma*erinu, uspješno zamjenila s: u piksu strinu. Ja mislim da je ta teorija zamjenjivanja psovki nečim ipak primjerenijim vrlo simpatična, nažalost, ja sam slabi karakter, pa se često dovedem u neugodnu situaciju s jezikom, jer ako nešto ne znaš reći, bolje reci je*em ti, nego nešto smislenije. Nego da, zadnjih tjedan dana samo se krajnje neophodno krećem. Jer se ne mogu kretati. Pa sam primorana biti doma, tugujući u svojoj samoći i nemoći, dok se vani izmjenjuju godišnja doba, a meni kosa svakim danom sve više raste. Nokti još uvijek kao kanđe. Šta još? Ma ništa. Ovi se skiću po Europama, ja se skićem od kuvinje do dnevne sobe. Gdje je tu pravednost? Najela sam se šunke i jaja, probudio me Padre Novinar tako da mi je takoreći izlio čašu vode u lice, zapravo imam bolju usporedbu: probudio me kao onaj proboj zvučnog zida koji je nekunoć napravio vojni avion dok je testirao živce negativno nastrojenih građana jer usrani ZaBushenko dolazi u Hrvatsku pa utjeraj strah u gaće građanima dok oni u ponoć testiraju zvučne zidove hrvatskog neba kad već narod spava i kad ih probudi eksplozivan potres i zveket prozora. Da, ovo je bolja usporedba. Dok sam sjedala za stol Padre Novinar me obavijestio da su mačke obavile svoju jutarnju nuždu, da bi se možda ipak trebala počešljati te da sam mu ukrala sve donje dijelove piđami. Ja i Matera smo se samo pogledale preko vilice pune francuske salate. Pola minute kasnije, hren mi je spalio nozdrve. Uskrs u mojoj obitelji. Nakon 25 godina, dočekan je u emociji ravne opuštene crte bez oscilacija nervoze. To se valjda dogodi kad djeca narastu, a roditelji se opuste. Sutra janjetina. I janjin prijatelj Bambi. Djecu ne jedem. Lažem, jedem, hinim prehrambenu empatičnu korektnost. Osim riblje, jer ono kavijar na putreku dok pucketa je tako cool i must have. Mislim da ću se danas službeno odmarat, češljat dlake na trbuhu, i vjerojatno nabijat inozemne mobitele, nadajući se da mi sestra ne bljuje preko palube, a da je Sean izronio Lock Ness čudovište. Njurgam, ali zapravo ni sama ne znam koliko sam sretna. To bi meni moji rekli. Njurganje. Još jedna riječ više za opisat razmažene ljude. Je*biga.  |
utorak, 18.03.2008.
Čudno nezapažen.
|
Naime, gledala sam film Zodiac, za kojeg sam ranije jednim uhom čula, drugim prečula šta se o njemu pričalo. A meni je dan bio relativno dosadan, napisala sam i obavila sve što sam trebala napraviti, upalila laptop, smjestila se na krevet, prebacila nogu preko noge, pokrila dekicom, i na bsplayeru stisnula znak trokuta. Play.  No, moram dodati da sam par dana ranije gledala No country for an old man, i usrala se od tjeskobe, i cijepala sam film kroz više sati jer mi je bio prenapet na nekim dijelovima, i kvragu, to što nema glazbe u njemu i to što je Bardem najsjebaniji šutljivi lik kojeg sam vidjela na ekranima, nije pridonjelo mojoj ideji da mi se ono, baš takooooo gleda kriminalistički triler, pa sam i sa zadrškom razmišljala o Zodiacu. A vi. Morate ga pogledati. :) Jer je film zasigurno jedan od najboljih u svom žanru, i uopće mi nije jasno kako je tako relativno nezapaženo prošao kroz novine. Napravljen je po istinitom događaju. Glumačka ekipa je šarolika: Jake Gyllenhaal je lice koje sam povezivala s filmom, ali koji je samo jedan, važan, ali ipak samo jedan dio cijelog filma. Mark Ruffalo, Anthony Edwards i Robert Downey Jr. su briljantni, jer je sam film briljantan, iako sam na par dijelova duboko disala, i iako nisam mogla spavat tu noć jer me jedna scena s jezera stalno sjekla kroz glavu. No, kako je kraj dolazio kraju tako sam ja postajala sve nestrpljivija, jer više nisam znala šta očekivati od toga svega. Naime, o čemu se radi. O serijskom ubojici Zodiac, koji je kasnih 60tih ubijao u Sjevernoj Kaliforniji, a o svojim ubojstvima obavještavao javnost kroz novine koje su morale objavljivati njegova pisma, iako je neka pisao u kriptogramima, jer ako ga nisu poslušali nove ljudske žrtve su slijedile. Recimo da se o tome radi, jer to je sam temelj filma, ali je on na sve strane razgranat. Stvarno nemam dovoljno riječi da bi ga pohvalila. Svi likovi u filmu su stvarni, a Jake Gyllenhal glumi karikaturistu Roberta Graysmith(a) koji radi u jednim od novina, i koji je na kraju i napisao knjigu po kojoj je snimljena adaptacija. Izvrstan film s elementima fanatičnog iščekivanja i odmotavanja cijele zaista napete, komplicirane i brutalne priče. No, ubojstva jesu onaj fakt koji vas može odgovoriti (govorim ženskoj populaciji) da ga ne pogledate, no, ona nisu toliko aktivna, a film ima nevjerojatno uvjerljiv scenarij, montažu i način snimanja koji vas baca kroz detalje, bogate likove i povezivanja, jer i vi nekako aktivno sudjelujete u toj cijeloj enigmi. Postane vam jako bitno o čemu se tu zapravo radi. Nije nebitan podatak da je redatelj filma David Fincher, koji je napravio Seven, Fight club i Panic room. Zaista, onako filmski, u određenim dijelovima kako se priča zapetljava napetost se reže nožem, a izgleda kao da se stalno zapetljava i frustrira. Briljantno. |
subota, 15.03.2008.
Maleno i kompaktno.
|
Film ‘Waitress’, prevedeno ‘Recept za život’ je tjednima čučao u mom kompu. Nikako se odlučit pogledat ga.  I onda jesam (uz itekako opasan i kenjkav pms te Prince kekse). Još jedno iznenađenje nezavisne američke produkcije. Radi se o konobarici Jenni (Keri Russell) koja radi i živi u južnjačkoj provinciji i majstorica je u spravljanju pita. Za nju pite predstavljaju život i jedino što u životu želi raditi, i svaku emociju i situaciju koju proživljava unosi u nove recepte kojima daje neobična imena. Nakon što zatrudni nakon alkoholom izazvanog seksa s mužem Earlom kojeg ne podnosi i kojeg se boji jer je egoistična, njonjava, agresivna, debilno zatucana južnjačka kretenčina, njen život se polako zaokrene u krivom smjeru. Jenna nastoji što bezbolnije proći kroz neželjenu trudnoću, no ne pomišlja na pobačaj, ali tijekom cijele trudnoće osjeća da će joj to dijete oduzeti sve što je ikad htjela – bijeg iz svog života, stoga ga i dočekuje vrlo nevoljko. Utjehu pronalazi u novom ginekologu dr. Pomatteru, smotanom oženjenom tipu, koji je nagovara na bijeg, kao što joj u tome svemu veliku potporu daju i dvije prijateljice, konobarice Becky i Dawn. Neke od pita: * I Don’t Want Earl’s Baby Pie – pita od jaja, brie sira i špeka * Kick In The Pants Pie – pita od cimeta * I Hate My Husband Pie – pita od gorke čokolade, čokoladnog pudinga i karamele * Baby Screaming It’s Head Off In The Middle Of The Night And Ruining My Life Pie – pita od sira i američkog orašćića * Earl Murders Me Because I’m Having An Affair Pie – pita od kupina i malina u čokoladi * I Can’t Have No Affair Because It’s Wrong And I Don’t Want Earl To Kill Me Pie - pita od vanilije s bananom * Pregnant Miserable Self Pitying Loser Pie - flambirana pita od zobi s kuglofom of voća A Dawn, ili Adrienne Shelly je i napisala scenarij filma, i koja nije doživjela premijeru. 1. studenog 2006 u njezinom njujorškom uredu zadavio ju je 19-godišnji građevinski radnik Diego Pillco, ilegalni imigrant iz Ekvadora, zaposlen na adaptaciji obližnjeg stana. Shelly je prekinula građevinca u krađi. Strahujući od policije i deportacije, Pillco je redateljicu ubio, objesio u kupaonici i sredio da zločin izgleda kao samoubojstvo. Muž pokojnice, 40-godišnjakinje i majke trogodišnjeg djeteta, znao je da mu se supruga nije imala razloga ubiti, usred privatne sreće i dovršavanja dugo sanjanog filma. Policija je brzo pronašla Pillca, kojem je ovaj četvrtak 13.03. izrečena kazna od 25 godina zatvora. Grozno. A na traileru se ništa od toga konkretno neće vidjeti i saznati (ne mislim na ubojstvo :), jer sam i ja mislila da se radi o jednoj onako površnoj prpošnoj dramici gdje se malo ljubaka, malo peče pita, malo svašta i prođe vrijeme. A sve u svemu jedan tako ugodan, drag, smiješan, tužno-sretno-gorak i prekrasan mali filmić, uz zaista najbolji mogući lightmotiv filma: pjesma Quincy Coleman, Baby don't you cry (The pie song). Gonna make a pie with a heart in the middle Baby, don’t be blue, gonna make for you Gonna make a pie with a heart in the middle |
utorak, 11.03.2008.
Za oči.
|
Toronto film festival i amen. Leglo najboljih filmova. Današnji se zove Junebug.  Madeline, kćer britanskog diplomata, po profesiji kustosica, se udala za Georgea koji je porijeklom iz Sjeverne Karoline. Kad ju put dovede u te krajeve, ona odluči posjetiti obitelj svog muža: mamu koja ima predrasude prema svemu, rezerviranog oca, pomalo bezličnog brata koji nikako da maturira i koji živi doma sa svojom mladom, vrckavom trudnom suprugom koja svoje dijete namjerava nazvat Junebug. - Were you born in Chicago? - I was born in Japan. - You were nooot! Slatko, slatko, slatko. |
nedjelja, 09.03.2008.
Do re mi fa so la ti do!
 Prije par dana sam slušala Chet Baker(a), i njegovu obradu pjesme Time after time. A baš volim tu pjesmu. Jer sam prije recimo dva mjeseca odgledala Evening, film s Claire Danes i Patrick Wilsonom. Koji i je i nije dobar, tom filmu jednostavno nešto fali. No, u sceni vjenčanja Claire i Patrick pjevaju tu pjesmu Time after time i baš mi ju milo pjevaju. I onda sam još dalje kopala i vidjela da su njih dvoje napravili reklamu za Gap, u čijoj je podlozi pjesma koja se meni opet instant svidjela. Jer je zvučala skroz šarmantno. A nikad ju nisam čula. Pa sam na Googleu utipkala riječi koje su me dovele do stvari koja se zove Anything you can do! A pjesma je originalno iz Broadway mjuzikla "Annie Get Your Gun", koji govori o životu Annie Oakley, koja je bila stvaran lik, američka kaubojčica, te koja je zbog svog izvrsnog znanja pucanja puške sa 27m (recimo to tako) postala prava zvijezda Buffalo Bill showa koji je oko 1870tih bio najpopularnije putujuće kazalište i zabavište Divljeg zapada. I tako je 1946 mjuzikl o njoj zaživio na Broadwayskim daskama. 1950 je pretvoren u film istoimenog imena, Annie Get Your Gun koji je instantno postao popularan. A u tom je filmu (kao i u mjuziklu) scena između Annie Oakley i Frank Butlera (glume ih Betty Hutton i Howard Keel) koji se međusobno stalno svađaju jer što god da on može napraviti ona može bolje, dok je Annie zapravo beznadno zaljubljena u Franka. A prepucavaju se jer obadvoje rade u Buffalo Bill showu, no, Annie je postala poznatija od Franka, a njemu to teško pada. Isto tako, on je rekao da će njegova žena biti vrlo nježna i sva obučena u saten, a Annie je ono divljakuša koja ne zna za manire. I sad se meni beznadno gleda taj film. Pa sam još dalje kopala, i našla moj trenutno najdraži klip. Naime, BBC je 2006. napravio emisiju ''The Sound of Musical'' gdje su u 4 emisije poznati kazališni glumci izveli najpoznatije pjesme iz Broadwayskim mjuzikala. I naravno, jedna od pjesama je Anything you can do! iz mjuzikla Anne Get Your Gun. I to u toliko dobroj izvedbi da sam ja cijeli ovaj tjedan dan započinjala s tom pjesmom jer mi je automatski jutro bolje izgledalo. Jer je briljantna, jer su njih dvoje John Barrowman & Ruthie Henshall briljantni kazališni izvođači i jer je njihova izvedba baš spontano smiješna. I stoga, eto, klikni sad. :) A da i ne govorim da sam sve ostale isječke također opetovano gledala. |
srijeda, 05.03.2008.
U ime Majke, u ime Oca.
|
Vrlo je diskutabilna tema zašto se žene u generalno poslije udaje rješavaju svog ''djevojačkog'' prezimena i preuzimaju muževo, i zašto dijete u Hrvatskoj nasljeđuje očevo prezime, odnosno zašto ne slijedimo liniju matrijarhata, i što je u tome toliko neobično.  Prije par tjedana se u mom širem društvu povela ova rasprava. Jedan od mojih prijatelja se uskoro ženi jer mu je dugogodišnja cura trudna, i moja sestra ih je upitala hoće li dijete zadržati majčino prezime. Uslijedio je negativan odgovor uz pogled odakle ti ta misao. Hoće li cura udajom zadržati ili dodati svoje ''djevojačko'' prezime. Negativan odgovor. Nikakvo iznenađenje, jer u Hrvatskoj većina žena udajom odbacuje svoje prezime i uzima muževo. Moj prijatelj je zatim dodao da se neki kompromisi moraju napraviti, dok je Vix na to pitala, a jesi ti odlučio napraviti taj kompromis da uz svoje prezime dodaš njeno, ili da u potpunosti uzmeš njeno? I rasprava se otvorila. Prije nego sam uopće počela pisati, mislila sam da će tema biti poprilično jednostavna. Patrijahalna sredina i svjevrsno žensko pokoravanje normama, tradiciji, i odolijevanje mijenama koje određene moderne tekovine donose: sve te neke teške riječi, no, nisam znala jednu stvar. Da će moje uvjerenje biti poljuljano s tim što postoji zakon – koji me istina opet vratio na patrijahalnu sredinu i žensko pokoravanje. Jedan zakon u Obiteljskom pravu koji je reguliran državom, i po kojoj je kako u našoj državi, tako i u svakoj drugoj na svijetu, zakonski regulirano kako ću se žena zvati kad se uda, kako će se muškarac prezivat kad se oženi, i kako će se njihovo dijete odazivat. Jedina razlika je u tome što je svaka država manje ili više liberalna ili tradicionalna, pa su određene razlike prisutne, no, SVAKA država IMA zakon o obiteljskim dužnostima i pravima, odnosno prezimenima (i imenima), te ista odstupanja. Po ovom pitanju, nevjerojatno je koliku liberalnost (što mi je bilo najnormalnije dok nisam shvatila da ne idu svi ovom linijom) Hrvati imaju prilikom donošenja ove zaista osobne odluke, za razliku od drugih Zapadnih država koje su vrlo tradicionalno rigorozne (što smo i mi) i gdje su određene slobode ljudi odista zakinute. Malo sam vas zadavila, no, postaje zanimljivije.  Hrvatsko općeprihvatljivo mišljenje je takvo da slijedimo liniju patrijarhata. I to oko stvari koje u praksi uopće ne bi trebale biti takve. Mišljenje koje kaže da žena udajom (i odabirom) preuzima muževo prezime, dok njeno djevojačko odlazi u povijest. No, i sama riječ ''djevojačko'' je poprilično apstraktna jer se odnosi na dio ženskog života koji je uvjetovan samo s tim jese ''djevojka'' udala ili se nije udala. Nikako ne odaje na to da je djevojačko prezime zaista identitet. I da to nije djevojačko prezime, već da je to njeno prezime, bez obzira kako i po kome ga njeni roditelji njoj dali. Ali u tom grmu leži zec. Jer u Hrvatskoj, ako su ljudi u bračnoj zajednici, u generalnom aspektu, djeci daju samo očevo prezime. Jer su stoljećima prije sinovi nasljeđivali zemlju i nastavljali lozu. Isto kao što se gdjegod zna reći, rodilo se žensko dijete, dok se u suprotnom kaže da se rodio sin. Jer žensko dijete po toj nasljeđenoj liniji gubi djevojačko prezime, te loza nestaje, dok sin nastavlja tradiciju prenošenja imena. Shodno s tim, žene su u nezavidnom položaju. Iako većinu njih (nas) nikad ni ne muče te stvari, jer zašto mijenjat nešto što je već kategorički povijesno ustanovljeno. Prezime je samo prezime. Muško prezime. Dijete mora imat prezime. Prezime će biti isto ono koje je supruga preuzela udajom, odnosno dijete dobilo porodom. Očevo prezime, jer je takvo generalno pravilo. Većina žena u Hrvatskoj neće razbijat glavu o zid s mišlju da je ona zapravo rodila to dijete, i da bi dijete po logici trebalo imati (i) njezino prezime. Da bi se nastavila linija matrijarhata, jer otac zaista može biti svatko, dok je samo jedna mama. I da dijete također nasljeđuje prezime koje ima bilo 1. majčin otac 2. majčina mama, umjesto samo očev otac.  Meni osobno je apsolutno nebitna stvar što je moje djevojačko zapravo prezime mog oca, znači opet nisam naslijedila majčino, no, stvar se mijenja po tom pitanju, što to je – moje prezime. To sam ja. Bez obzira po kome ga dobila, to sam ja i to je moj identitet. Mnoga koplja neistomišljenika će se lomiti i odmah će se reći da ovom tvrdnjom propagiram feminizam (jer to je uvijek najučestaliji, već otrcan agument) i pravo na identitet, a kako to mogu kad sam naslijedila očevo ime? Samo što je velika razlika u tome što ja kao odrasla osoba mogu sagledati činjenice koje nisu (nužno) bačene u ring feminizma-mačizma i koje se na kraju mogu tako lako isklišeizirat jer je to najjednostavnije, mada će se te dvije stvari uvijek sukobljavati kad se dolazi do ovakvih međuspolnih tema, već su dalekosežnije evoluirane oko sociološki modernijeg društva. Znači društva u kojem ja trenutno živim i u kojem se ja evenutalno budem ili ne budem udavala, i istom tako rađala djecu. A ako ja sama nisam spremna mijenjati samu sebe u vezi stvari koje su bitne a koje su prije smatrane zdravo za gotovo, uz sve ono što urbaniji način život sprovodi jer ne mora sve urbano biti loše time što tradiciji daje mjesta u sjeni, onda time isto puno drugih stvari nema smisla. Nema smisla u tome što žene ulažu u svoju karijeru i ime. Jer ljudi i postaju svoje ime na koje dodaju atribute dugogodišnjeg rada. Zašto bi udajom i promjenom prezimena trebala ''ugroziti'' svoju reputaciju i profesionalnost. U mnogim karijerama ime je i brand. Drugi je par rukava što se to mnogim ženama čini normalno, podrazumijevajuće, pa se oko toga ni ne rade halabuke. Niti bi trebale, svatko ima svoj izbor, no, osobno, meni je to besmisleno. Neke će uzeti muževo prezime, a svoje djevojačko će koristiti u profesionalnom svijetu. Nekim ženama je njihovo prezime zanimljivije od partnerovog. Neke su, poput mene zadnje pripadnice svoje obitelji, a meni je moje prezime itekako milo i htjela bi da me ono nadživi. I to nema nikakve veze s mojim ocem, već ima veze sa poštovanjem prema mojoj obitelji, jer jedna od njih i jesam. Uvijek ću biti pripadnica svoje obitelji, a budući muž će mi biti partner. Ne vlasnik novog prezimena, niti bukvalno mene kao osobe, niti mene kao žene pripadajućeg istog imena. Partner. Sa svojim identitetom od početka, kao i ja sa svojim. Stoga ne mogu o tome samo tako nehajno razmišljati.  I da ne bi bilo umanjivanja i degradiranja jer kao postoji sva sila drugih važnijih problema: ne radi se ovdje o feminizmu i škrabotinama modernih žena, ne radi se ovdje isključivo o braku, već se zaista radi o tome koliko koja žena razmišlja o sebi. Jer nikad nisam ni birala muškarce koji nisu bili spremni na moje odluke, koje se njih indirektno tiću. Jer ova ih se direktno ne tiće, osim ako nije u pitanju povrijeđen ego i muška tvrdoglavost da izmišljam toplu vodu nad stvarima koje su takve kakve jesu i koje se ne trebaju mijenjati. Jer ako ovo promjenim, onda mogu sve mijenjat. Pa i mogu, ako želim i hoću, i ako to ja želim u suradnji s Njim. No ako nismo istomišljenici u pogledu velikih stvari i odluka, onda teško da smo jedno za drugo. A nema ništa gore od mišljenja muškarca koji misli da to što on misli da je tako i amen, oče naš i deset zdravo Marija jer ona je bila pametna žena. Stoga naravno da u tome svemu itekako veliku važnost ima i partner. I njegova fleksibilnost, odnosno koliko je otvoren prema stvarima koje su meni bitne. Jer uvijek se i radi o muškarcima i ženama. Dosta žena se udajom odlučuje za dvostruko prezime. Povlakom uz svoje dodaje i muževo. Ovisi o osobi hoće li njeno biti na prvom ili drugom mjestu. Ima i muškaraca koji preuzimaju samo ženino. Naočigled su smatrani papčinama. Mnogi parovi svojoj djeci daju dvostruka prezimena. Nekima je to odmah na početku stop znak, jer prekomplicirano je, kako će se u budućnosti dijete nositi s tim, kako će to izgovarati u školi, čije prebaciti dalje (i koliko će to utjecati na atmosferu u kući prilikom odluke odbacivanje jednog nastavka) ako se dijete odluči oženit s nekim tko isto ima dvostruko prezime. S takvim razmišljanjem komplikacijama nikad kraja... No to je u budućnosti, jer i ta djeca će jednom biti odrasli ljudi i odlučivat u svoje ime. I da li je impliciranje o dva prezimena s crticom (ili bez), odnosno zadržavanje samo svog zapravo - umanjivanje (romantičnosti) braka i veze? Pa naravno da nije. A i povijesno, dvostruka prezimena su se davala djeci u čijoj su obitelji bile jake veze s majčinom stranom.  Naravno, ne treba ni umanjivati jednostavnost tradicije, jer i ovako je teško održati svetost obitelji koja se mora suočiti s mnogim problemima, a da od samog početka nije zakomplicirano, odnosno kao nešto što jedino može biti zanimljivo profesorima sociolingvistike. Većina ljudi voli stvari kako su odavna postavljene, a ne onako kako ih neki liberali žele objasniti da bi trebale biti. I što je odjednom toliko seksističko i neispravno u tome što žena želi uzeti muževo prezime, čemu toliko pumpanje ega moderne (nad)moći žena koje sve moraju raditi nauštrub muškaraca koji bi stvari trebao tako prihvatiti. No, nije samo tradicija uzimanje muževog prezimena kao svojeg novog, već je i duboko ukorjenjena misao da žene udajom napokon pripadaju tom istom muškarcu kojeg vole i poštuju, stoga, ako ga vole i poštuju, i ako mu pripadaju, uzimaju njegovo prezime. Istom tako većina žena dragovoljnim odabirom izabire muževo prezime zato što za nju to predstavlja novu fazu u životu: postali su obitelj dok su do tada bili dvije individue. No, i zvuči pomalo grozno kad se ovako složi. Gubljenje identiteta. Ne zvuči kao svojevoljan pristanak i želja zbog nečeg toliko prirodnog poput ljubavi: zvuči kao pristanak pod muss, čisto zato jer se podrazumijeva. No, kako kojoj, zato različite žene i postoje, odnosno drugačija gledišta na partnerstvo. Jer mi se opet vraća ono, ako on ne treba mijenjati (a zakonski može), zašto bi já onda trebala promijeniti svoje, a ne volim ga ništa manje? I sad u to sve ulazi hrvatski Obiteljski zakon koji kaže: Prilikom sklapanja braka nevjesta i ženik mogu se sporazumjeti: 1. da svako zadrži svoje prezime, 2. da kao zajedničko prezime uzmu prezime jednog od njih, 3. da kao zajedničko uzmu oba prezimena, 4. da svaki od njih uz svoje prezime uzme i prezime bračnog druga i odluči koje će upotrebljavati na prvom, a koje na drugom mjestu. Zakon o osobnom imenu: Članak 3. Osobno ime djeteta određuju roditelji sporazumno. U određivanju prezimena djeteta roditelji mogu odrediti da dijete nosi prezime jednog ili oba roditelja. Mi imamo sve moguće opcije.  A kako je onda u svijetu? (Ako griješim, zamolila bi komentatore iz stranih zemalja da mi napišu točne informacije, pa ću ih ukomponirati u tekst!) Ako živite u Švedskoj, od 1983 možete uzeti suprugovo prezime, kao što i on može uzeti vaše, no, ne smijete imati dvostruko, iako većina Šveđanki preuzima muževo. Švedska i Norveška zakonom kontroliraju i imena djece ako smatraju da bi to osobno ime u budućnosti pravilo određene sociološke probleme. Također zabranjuju da srednje ime djeteta ima konotacije prezimena, npr. Rafferty, Finlay, Lennox, Fletcher (mada su ovo sve manje više anglosaksonska imena). Ti zakoni se provode iz razloga jer Šveđani odnosno Skandinavci žele imati vlastitu kulturu imena, da se ne harmoniziraju sa ostalim nacijama, već da imaju svoju unikatnu strukturu podneblja. 2001 je predložen zakon da roditelji nazivaju svoju djecu kako hoće, no, vlada nije pristala na promjenu. Finska u drugu ruku dopušta dvostruka prezimena, i vrlo su učestala. U Italiji dijete može naslijediti isključivo samo očevo prezime, a i samohrane majke djeci ne smiju dati svoje prezime, osim u slučaju ako se ne zna očev identitet. Grozno. Istom tako, ne postoje dvostruka prezimena, no, žene većinski uopće ne mijenjaju svoje prezime nakon što se udaju. Portugal i Španjolska su najposebnije zemlje na svijetu što se tiće ove teme. U te dvije zemlje, svatko obavezno ima dva prezimena. U Španjolskoj ide prvo očevo, pa majčino, dok je u Portugalu obrnuto. No, isto tako je u Španjolskoj dozvoljeno okrenuti redosljed, i to u slučaju da se to primjenjuje na svu djecu u obitelji. I žene ne mijenjaju svoje prezime nakon što se udaju, no, nazvaju se ''senora'' umjesto ''senorita'' (iako mogu, no onda opet kombiniraju jedno od svojih sa muževim jer im je linija matrijarhata jako bitna), a djeca nasljeđuju prvo prezime od oba roditelja. No, najklasičniji primjer: Jaime Guerra Recio se ženi za Pilar Alfrido Garcia, dijete će im se zvati npr. Francisco/Amelia Guerra Alfrido. A sve do 1960te, koristili su veznik Y da bi povezali obadva prezimena oba roditelja. U gornjem primjeru djeteta bi to ovako izgledalo: Francisco/Amelia Guerra Recio y Alfrido Garcia.  U Anglosasa je po opciji. Žena preuzima muževo prezime, a dijete dobiva očevo, no, zakonski su regulirani da se obadva partnera mogu prezivat kako hoće, s jednom iznimkom. Puno djece ima očevo prezime i srednje ime, koje je ništa drugo nego majčino djevojačko. U Škotskoj je zapravo regulirano da od 16.st žene ostave svoje djevojačko prezime. I za razliku od Kine, što ćete malo kasnije pročitati, Englezi imaju preko 45,000 prezimena, no, najučestalija su Smith (500 tisuća) i Jones, dok Jones prezime u Walesu nosi 14% populacije. U Sjevernoj Irskoj se imena prepoznaju zbog protestantskih i katoličkih konotacija. U Quebecku u Kanadi, žene zakonski moraju zadržati svoje prezime. A djeca po dogovoru. No, nemalo njih curicama daju majčino prezime, dečkima očevo, a u slučaju ako oba roditelja imaju dvostruko prezime, zakonski djeca ne smiju imat sva četiri, već se moraju odlučiti za dva. Do 1800tih godina, Japanci nisu imali prezimena jer su im bila zabranjena pa su se prepoznavali po datumu rođenja ili profesiji. Kad su napokon dobili slobodu, većina njih je izabrala ''prirodna'' prezimena: Yama – planina, Ki – drvo, Shima – otok, Hashi – most, Mura – selo. Sve u svemu, danas postoji oko 400,000 obitelji, no, samo 7,000 prezimena pokriva oko 95% populacije. Neka od tih su Sato, Suzuku, Takahashi, Tanaka i Watanabe. No, zato imaju na tisuće osobnih imena, pisanih katakanom i hiraganom (japanski sustav pisanja), kanjijem (kineski simboli upotrebljavani u modernom japanskom sustavu pisanja) i zapadnom latinicom. Isto tako, tipično ime Keiko, kanjijem se može napisati preko 70 puta, kao što se i samim time mijenja njeno značenje. Japanci se međusobno odazivaju na izrečeno prezime. Samo obitelj, bliski prijatelji i djeca se odazivaju na prvo, osobno ime. No, da bi se to nekako ublažilo, na ime dodaju sufiks – san. U našem govornom području to bi bilo Anasan, Tinasan, Ivansan, Markosan ... Na Islandu, dijete dobiva očevo ime (rjeđe majčino), no, ako imaju sina, ime dobiva prefiks – son, a u slučaju kćeri – dóttir, stoga nemaju obiteljsko prezime jer je ono samo derivacija iz imena. Ako jedna obitelj ima i sina i kćer, obadvoje će se različito prezivat, no, dijelit će isti korjen. S tim da žene ne mijenjaju svoja imena prilikom udaje. Npr: otac se zove Jon, a kćer će se zato zvati Jonsdóttir Margaret ili koje joj je ime, dok će sin biti Jonson Leifur ili koje mu je već ime. I zanimljivo je to što se Islanđani nikad ne oslovljavaju zadnjim imenom, već se raspoznaju po osobnom imenu, te su u imeniku upisani prvo po imenima pa prezimenima (populacija je oko 300,000).  U Kini, dijete tradicionalno nasljeđuje očevo prezime, iako i puno njih (a ima ih zaista puno :) uzima i majčino, a isto tako im je dozvoljeno kombiniranje. No, ima jedna stvar s Kinom. Ima ih preko 1.3 milijardi, a oko 85% populacije, znači oko milijarda ljudi nosi SAMO 100 različitih prezimena, s tim da je Wang nabrojnije sa oko sto milijuna, zatim slijede Li, Zhang i Xinhua. Isto tako oko sto milijuna ljudi se zove Wen, Lin i Hui što su i najučestalija imena, a i najčešće nije shvatljivo jesu li imena ženskog ili muškog porijekla, jer je većina njih uniseks. U Švicarskoj žene mogu ostaviti svoje prezime, dvostruko ili samo muževo, no posebna dozvola se mora tražiti ako suprug želi nositi samo ženino prezime. Ako imaju dijete, ono češće dobiva samo očevo, ili po dogovororu dvostruko. Ako roditelji nisu u braku, dijete dobiva samo očevo, a ako se ožene nakon što se dijete rodilo, dijete obavezno mora imat obadva imena. Ako par posvaja dijete, ono će nosit obadva prezimena. U Njemačkoj postoji lista odobrenih osobnih imena: ne smiju se zvati Hitler i Staljin, a 2002 je odbijen zahtjev jednog para da im se dijete zove Osama bin Laden, dok je 2006, vlada dopustila da se jednom islamskom paru sin zove Džihad. Na Bliskom istoku, Iranu, Jemenu, Jordanu i Siriji, žene zadržavaju svoje prezime u znak poštovanja prema vlastitim očevima. U nekim slučajevima, sudski moraju rješavati ako hoće uzet muževo. Djeca dobivaju samo očevo prezime. U Africi, ljudi nemaju prezimena kao u Zapadnim ili Istočnim kulturama. U Somaliji, da bi se identificiralo osobu ona mora imat tri imena: osobno, očevo i djedovo. Stoga, žene također ne mijenjaju svoje ime prilikom udaje. U Sjevernoj Americi samo sedam država dozvoljava da muškarac prilikom ženidbe uzme prezime supruge, a po ostalim pravilima, zbog multikulturalnosti, kako koji mili moji.  No eto ta tradicija preuzimanja samo muškog prezimena je duboko ukorijenjena i teško sklona mijenjanju. No, ima različitih naroda, različitih obiteljskih situacija, različitih ljudi i k tome različitih mišljenja. Što pojedinačnih, što nacionalnih. I dok se kod nekih radi čisto o kompromisu, odluci i navici, kod drugih je to stvar pravne države. Gdje su ljudi u braku bez djece, sa svojom djecom, sa posvojenom djecom, sa djecom iz prošlih brakova, gdje su različitih nacionalnosti. Gdje su ljudi nevjenčani supružnici, razvedeni, sa djecom ili bez djece. Samohrane majke i očevi. Homoseksualne obitelji, gdje kako koja ima dvije mame, dva tate. Gdje su neki više, a drugi manje otvoreni prema promjenama, kako po kojoj zemlji i po kojem uvjerenju. U svakoj kulturi uvijek ima populacija ljudi koja želi stvari drugačije od onih uobičajenih. Jer ako je i jedna stvar drugačija od općeg javnog mišljenja tada znači da ta stvar ima pravo za svoju slobodu. Ima pravo zaživjet. A i na kraju dana, ja sam odlučila da ću se (doživotno) vezat uz naš brak ili bilo koju drugu kohortu, a to nije nikako definirano imenom. Brak je partnerstvo, a isto zajedničko prezime i nije esencijalno za zdrav odnos, već neke druge pozitivne tradicije koje smo unijeli u vezu. Da smo zajedno u tome, da imamo povjerenja jedno u drugo, da smo prijatelji i da smo si ravnopravni. A i jasno je da je obitelj ono što mi sami činimo, ne kako se zovemo, ali srećom da izbora ima. Ili kao što je Shakespeare rekao: ''What's in a name? A rose by any other name would smell as sweet.'' No, hoćemo iskreno? Ja bi se radije zvala i ostala Ruža, nego Ivančica.  |
Komentari On/Off
Buddha
