Marketing
O jednoj lj.....
Tjednima sam razmišljala o njemu.
Stvarno tjednima. Nekako mi se uvuklo da u danu pomislim na njega, bez da si dodatno postavim pitanje, a šta sad radi, a gdje sad je, već da samo pomislim na njega. Nisam ga vidjela četiri godine. U meni je migoljio taj osjećaj, pomalo euforija na sekundu, pomalo, ne bi ga zapravo htjela vidjeti, ali sam razmišljala o tome. Ne o tome šta bi mu rekla, već više što bi mi prvo prošlo kroz glavu. Bila sam zaista dijete kad smo počeli i završili našu vezu. Toliko sam blebetala o svemu, jer je i moja dvadesetprva meni bila teška, a on je uletio u te nezgodne godine. Pa me ostavio. Glupa rečenica.
I to razmišljanje o njemu se postavilo na noge kad sam se počela osvrtati oko sebe, iako živimo miljama daleko, iako nemamo iste poznanike, iako je mala vjerojatnost bila da ćemo se negdje mimoić, iako sam ga jedino mogla vidjeti ako bi ga uočila u autu, možda na pješačkom prelazu. Ali nisam, kroz 4 godine nigdje nisam.
Uz njega mi je ostao vezan neki, a ne znam, kao polu melankoličan osjećaj, kao osjećaj olakšanja, jer prije sam se znala zamisliti što bi zaista bilo da sam ga baš voljela, ma da sam se zapravo zaljubila. Ovako je ostalo više kao, ma više kao mogućnost kroz vrijeme oblikovati sve stvari što su nam se događale. Na način gdje bi meni bile sasvim jasne jer nije bilo njegovog utjecaja da mi kaže, ma nije to tako bilo, zabrijala si si. Nije ih bilo puno, nije ih bilo malo, ali u ono doba su mi radile kušlus u glavi, jer ja odista nisam znala što znači to sve, što to zapravo znači kad nešto iskreno želiš od tog nekog, a ne ide, zaista ne ide. Jer gušimo svoje karaktere, jer se baš gušimo, jer ja ne znam o čemu se tu radi, jer ne znam šta sad od toga svega treba biti, jer treba postaviti našu vezu na noge, a on mene odbija držati za ruku, a ja imam malih dvadesetak godina, i mislim si da to zaista tako treba biti. Bili smo promašen slučaj.
No, napravio mi je debelu uslugu: spucao me točno u trenutku kad sam trebala započet svoje tugovanje, i kad sam ga trebala maknuti iz misli da si dam zraka, da bi tada još ne znajući bila spremna za sve ono što se godinu dana kasnije počelo događati sa Seanom, koji je imao samo strpljenje i koji je zaista postepeno izvukao sve najbolje iz mene. Zaista mi je kao djetetu pokazivao emocije, a ja sam svoje promjene pratila nekad uz gađenje jer pa tko želi da serviram sve svoje tamne strane i da ih se ne prestraši kad vidi kakva zapravo jesam. No, nije se prestrašio. Itekako je dobar osjećaj kad nekoga podcijeniš, jer zapravo ne vjeruješ samom sebi, pa te ta osoba jako iznenadi kad uvidiš da te izvukao iz stanja trajne nevjerice prema muškarcima.
Najbolje vrijeme veze je, bez obzira što nestanu sve one zaljubljene nesvjestice jer si toliko mutav i sretan da ne vidiš ništa van svih tih mjehurića, je ono vrijeme veze kad prođu određeni mjeseci, i kad stvarno upoznaš svog dečka. Pa za vrijeme svađi ne pomisliš 'ovo je kraj! hoće li ovo sad biti naš kraj?', jer bit će ih još. Kad ne pomisliš da kad te počne opasno živcirati da je to početak dosade u vezi, da te toliko ubedira da si misliš, a daj odjebi, da ti njega ubediraš u pojam, a da ne pomisliš, možda nije za mene, možda sam pogriješila. No, nas dvoje smo tim. Timski radimo.
Ništa manje nije zanemariva činjenica da nam je veza itekako atipična, da je na daleke trase turbulentna i da samoj sebi svako malo dajem priznanje koliko sam jaka, jer da sam slušala sve one stupidne savjete da veza na daljinu ne može opstati, kamoli funkcionirati, mogla sam isto tako doći do zaključka, da nemam muda sve izdržat. Ono, zakucaj se od početka s uvjerenjem da ja to ne mogu. Kurac ne mogu. U to me sad nitko više ne može razuvjeriti. To, i u povjerenje i što mi je veliki prijatelj, i što volim muškarca u njemu, i što on od mene radi ženu.
Bivšeg dečka nisam vidjela 4 godine. I onda je do mene došla vijest da mu je umro otac. A ja sam osjetila strašan osjećaj da je to zapravo dan o kojem sam mislila cijelo vrijeme. Taj neki spoj tuge i nervoze me uhvatio. Jer ću ga vidjeti, i jer ću imat suze u očima, i jer mi je bilo žao, tako žao. Ma ne nas, nikako ne nas, ali znam čovjeka. Pa sam ga i vidjela, u tuzi, i suzama, i nekako sam na tom sprovodu bila zahvalna za sve što se meni u životu dogodilo. Ovako sa strane je nekako i lakše gledati na stvari.
Kukavica sam bila u tome što sam mu mahnula iz daljine, on me onako pogledao kad ugledaš nekoga, i onda ponovno vratiš pogled da se uvjeriš da je ta osoba zaista ta. Mahnuo mi je nazad i nasmiješio se. U tom trenutku me šaka bola lupila kroz trbuh. Ipak je jednom bio dio mog života, ipak sam mu posvetila par redaka manje više, par sjećanja, jedan miris će me vječito podsjećati na njega, par stvari će me uvijek vezati za njega. Bio mi je još uvijek lijep, prešao je u tridesete godine života koje kod muškaraca uvijek nose neku zrelost lica i pokreta. Bio je lijep, ali na onaj način koji ja više ne volim. Pripadao je nekim drugim danima.
Četiri godine su prošle. On me podsjeća na to razdoblje prije. Puno se toga tada događalo. Toliko puno toga. Kakva sam ja bila djevojčica, valjda me zato i zaboli trbuh kad se sjetim svega, jer sve što je do tada bilo, bilo je baš balavo. To ne smiješ više ovako, to ne smiješ, to ne smiješ! Bila sam toliko nesretna. Kad sam zaista mislila da zaslužujem biti nesretna.
Valjda me zato ta melankolija i drži. Jer vrijeme je prošlo. I on i ja smo se promjenili. Za neku tamo vjerojatno je idealan dečko, netko o kome ta cura sanjari. Za mene nikako. I sada prvi put nakon četiri godine sam ja to mogla vidjeti. Pa kad sam i stajala sa strane, i gledala kako briše suze, bilo mi ga je teško gledati. Jer je dobar čovjek. I jer je to sve tako daleko, i jer je zapravo nevjerojatno da sam tjednima o njemu razmišljala i da mi je dan skroz utučen, jer život njegovog tate je otišao u dušu, a ja sam dala neki završetak tome svemu. Iz pozicije – nakon svega. Iz pozicije gdje napokon mogu biti objektivna jer sam ga vidjela. Osjetila sam olakšanje jer sam se nekako oprostila od toga svega, i samoj mi je to čudno, nije bilo toliko jako u to vrijeme, ali se nekako protezalo i grubo završilo. Pa sam se isplakala, a valjda zbog svega.
Bio je težak dan, bio je baš težak dan.
Post je objavljen 28.03.2008. u 14:02 sati.