srijeda, 05.03.2008.
U ime Majke, u ime Oca.
|
Vrlo je diskutabilna tema zašto se žene u generalno poslije udaje rješavaju svog ''djevojačkog'' prezimena i preuzimaju muževo, i zašto dijete u Hrvatskoj nasljeđuje očevo prezime, odnosno zašto ne slijedimo liniju matrijarhata, i što je u tome toliko neobično.  Prije par tjedana se u mom širem društvu povela ova rasprava. Jedan od mojih prijatelja se uskoro ženi jer mu je dugogodišnja cura trudna, i moja sestra ih je upitala hoće li dijete zadržati majčino prezime. Uslijedio je negativan odgovor uz pogled odakle ti ta misao. Hoće li cura udajom zadržati ili dodati svoje ''djevojačko'' prezime. Negativan odgovor. Nikakvo iznenađenje, jer u Hrvatskoj većina žena udajom odbacuje svoje prezime i uzima muževo. Moj prijatelj je zatim dodao da se neki kompromisi moraju napraviti, dok je Vix na to pitala, a jesi ti odlučio napraviti taj kompromis da uz svoje prezime dodaš njeno, ili da u potpunosti uzmeš njeno? I rasprava se otvorila. Prije nego sam uopće počela pisati, mislila sam da će tema biti poprilično jednostavna. Patrijahalna sredina i svjevrsno žensko pokoravanje normama, tradiciji, i odolijevanje mijenama koje određene moderne tekovine donose: sve te neke teške riječi, no, nisam znala jednu stvar. Da će moje uvjerenje biti poljuljano s tim što postoji zakon – koji me istina opet vratio na patrijahalnu sredinu i žensko pokoravanje. Jedan zakon u Obiteljskom pravu koji je reguliran državom, i po kojoj je kako u našoj državi, tako i u svakoj drugoj na svijetu, zakonski regulirano kako ću se žena zvati kad se uda, kako će se muškarac prezivat kad se oženi, i kako će se njihovo dijete odazivat. Jedina razlika je u tome što je svaka država manje ili više liberalna ili tradicionalna, pa su određene razlike prisutne, no, SVAKA država IMA zakon o obiteljskim dužnostima i pravima, odnosno prezimenima (i imenima), te ista odstupanja. Po ovom pitanju, nevjerojatno je koliku liberalnost (što mi je bilo najnormalnije dok nisam shvatila da ne idu svi ovom linijom) Hrvati imaju prilikom donošenja ove zaista osobne odluke, za razliku od drugih Zapadnih država koje su vrlo tradicionalno rigorozne (što smo i mi) i gdje su određene slobode ljudi odista zakinute. Malo sam vas zadavila, no, postaje zanimljivije.  Hrvatsko općeprihvatljivo mišljenje je takvo da slijedimo liniju patrijarhata. I to oko stvari koje u praksi uopće ne bi trebale biti takve. Mišljenje koje kaže da žena udajom (i odabirom) preuzima muževo prezime, dok njeno djevojačko odlazi u povijest. No, i sama riječ ''djevojačko'' je poprilično apstraktna jer se odnosi na dio ženskog života koji je uvjetovan samo s tim jese ''djevojka'' udala ili se nije udala. Nikako ne odaje na to da je djevojačko prezime zaista identitet. I da to nije djevojačko prezime, već da je to njeno prezime, bez obzira kako i po kome ga njeni roditelji njoj dali. Ali u tom grmu leži zec. Jer u Hrvatskoj, ako su ljudi u bračnoj zajednici, u generalnom aspektu, djeci daju samo očevo prezime. Jer su stoljećima prije sinovi nasljeđivali zemlju i nastavljali lozu. Isto kao što se gdjegod zna reći, rodilo se žensko dijete, dok se u suprotnom kaže da se rodio sin. Jer žensko dijete po toj nasljeđenoj liniji gubi djevojačko prezime, te loza nestaje, dok sin nastavlja tradiciju prenošenja imena. Shodno s tim, žene su u nezavidnom položaju. Iako većinu njih (nas) nikad ni ne muče te stvari, jer zašto mijenjat nešto što je već kategorički povijesno ustanovljeno. Prezime je samo prezime. Muško prezime. Dijete mora imat prezime. Prezime će biti isto ono koje je supruga preuzela udajom, odnosno dijete dobilo porodom. Očevo prezime, jer je takvo generalno pravilo. Većina žena u Hrvatskoj neće razbijat glavu o zid s mišlju da je ona zapravo rodila to dijete, i da bi dijete po logici trebalo imati (i) njezino prezime. Da bi se nastavila linija matrijarhata, jer otac zaista može biti svatko, dok je samo jedna mama. I da dijete također nasljeđuje prezime koje ima bilo 1. majčin otac 2. majčina mama, umjesto samo očev otac.  Meni osobno je apsolutno nebitna stvar što je moje djevojačko zapravo prezime mog oca, znači opet nisam naslijedila majčino, no, stvar se mijenja po tom pitanju, što to je – moje prezime. To sam ja. Bez obzira po kome ga dobila, to sam ja i to je moj identitet. Mnoga koplja neistomišljenika će se lomiti i odmah će se reći da ovom tvrdnjom propagiram feminizam (jer to je uvijek najučestaliji, već otrcan agument) i pravo na identitet, a kako to mogu kad sam naslijedila očevo ime? Samo što je velika razlika u tome što ja kao odrasla osoba mogu sagledati činjenice koje nisu (nužno) bačene u ring feminizma-mačizma i koje se na kraju mogu tako lako isklišeizirat jer je to najjednostavnije, mada će se te dvije stvari uvijek sukobljavati kad se dolazi do ovakvih međuspolnih tema, već su dalekosežnije evoluirane oko sociološki modernijeg društva. Znači društva u kojem ja trenutno živim i u kojem se ja evenutalno budem ili ne budem udavala, i istom tako rađala djecu. A ako ja sama nisam spremna mijenjati samu sebe u vezi stvari koje su bitne a koje su prije smatrane zdravo za gotovo, uz sve ono što urbaniji način život sprovodi jer ne mora sve urbano biti loše time što tradiciji daje mjesta u sjeni, onda time isto puno drugih stvari nema smisla. Nema smisla u tome što žene ulažu u svoju karijeru i ime. Jer ljudi i postaju svoje ime na koje dodaju atribute dugogodišnjeg rada. Zašto bi udajom i promjenom prezimena trebala ''ugroziti'' svoju reputaciju i profesionalnost. U mnogim karijerama ime je i brand. Drugi je par rukava što se to mnogim ženama čini normalno, podrazumijevajuće, pa se oko toga ni ne rade halabuke. Niti bi trebale, svatko ima svoj izbor, no, osobno, meni je to besmisleno. Neke će uzeti muževo prezime, a svoje djevojačko će koristiti u profesionalnom svijetu. Nekim ženama je njihovo prezime zanimljivije od partnerovog. Neke su, poput mene zadnje pripadnice svoje obitelji, a meni je moje prezime itekako milo i htjela bi da me ono nadživi. I to nema nikakve veze s mojim ocem, već ima veze sa poštovanjem prema mojoj obitelji, jer jedna od njih i jesam. Uvijek ću biti pripadnica svoje obitelji, a budući muž će mi biti partner. Ne vlasnik novog prezimena, niti bukvalno mene kao osobe, niti mene kao žene pripadajućeg istog imena. Partner. Sa svojim identitetom od početka, kao i ja sa svojim. Stoga ne mogu o tome samo tako nehajno razmišljati.  I da ne bi bilo umanjivanja i degradiranja jer kao postoji sva sila drugih važnijih problema: ne radi se ovdje o feminizmu i škrabotinama modernih žena, ne radi se ovdje isključivo o braku, već se zaista radi o tome koliko koja žena razmišlja o sebi. Jer nikad nisam ni birala muškarce koji nisu bili spremni na moje odluke, koje se njih indirektno tiću. Jer ova ih se direktno ne tiće, osim ako nije u pitanju povrijeđen ego i muška tvrdoglavost da izmišljam toplu vodu nad stvarima koje su takve kakve jesu i koje se ne trebaju mijenjati. Jer ako ovo promjenim, onda mogu sve mijenjat. Pa i mogu, ako želim i hoću, i ako to ja želim u suradnji s Njim. No ako nismo istomišljenici u pogledu velikih stvari i odluka, onda teško da smo jedno za drugo. A nema ništa gore od mišljenja muškarca koji misli da to što on misli da je tako i amen, oče naš i deset zdravo Marija jer ona je bila pametna žena. Stoga naravno da u tome svemu itekako veliku važnost ima i partner. I njegova fleksibilnost, odnosno koliko je otvoren prema stvarima koje su meni bitne. Jer uvijek se i radi o muškarcima i ženama. Dosta žena se udajom odlučuje za dvostruko prezime. Povlakom uz svoje dodaje i muževo. Ovisi o osobi hoće li njeno biti na prvom ili drugom mjestu. Ima i muškaraca koji preuzimaju samo ženino. Naočigled su smatrani papčinama. Mnogi parovi svojoj djeci daju dvostruka prezimena. Nekima je to odmah na početku stop znak, jer prekomplicirano je, kako će se u budućnosti dijete nositi s tim, kako će to izgovarati u školi, čije prebaciti dalje (i koliko će to utjecati na atmosferu u kući prilikom odluke odbacivanje jednog nastavka) ako se dijete odluči oženit s nekim tko isto ima dvostruko prezime. S takvim razmišljanjem komplikacijama nikad kraja... No to je u budućnosti, jer i ta djeca će jednom biti odrasli ljudi i odlučivat u svoje ime. I da li je impliciranje o dva prezimena s crticom (ili bez), odnosno zadržavanje samo svog zapravo - umanjivanje (romantičnosti) braka i veze? Pa naravno da nije. A i povijesno, dvostruka prezimena su se davala djeci u čijoj su obitelji bile jake veze s majčinom stranom.  Naravno, ne treba ni umanjivati jednostavnost tradicije, jer i ovako je teško održati svetost obitelji koja se mora suočiti s mnogim problemima, a da od samog početka nije zakomplicirano, odnosno kao nešto što jedino može biti zanimljivo profesorima sociolingvistike. Većina ljudi voli stvari kako su odavna postavljene, a ne onako kako ih neki liberali žele objasniti da bi trebale biti. I što je odjednom toliko seksističko i neispravno u tome što žena želi uzeti muževo prezime, čemu toliko pumpanje ega moderne (nad)moći žena koje sve moraju raditi nauštrub muškaraca koji bi stvari trebao tako prihvatiti. No, nije samo tradicija uzimanje muževog prezimena kao svojeg novog, već je i duboko ukorjenjena misao da žene udajom napokon pripadaju tom istom muškarcu kojeg vole i poštuju, stoga, ako ga vole i poštuju, i ako mu pripadaju, uzimaju njegovo prezime. Istom tako većina žena dragovoljnim odabirom izabire muževo prezime zato što za nju to predstavlja novu fazu u životu: postali su obitelj dok su do tada bili dvije individue. No, i zvuči pomalo grozno kad se ovako složi. Gubljenje identiteta. Ne zvuči kao svojevoljan pristanak i želja zbog nečeg toliko prirodnog poput ljubavi: zvuči kao pristanak pod muss, čisto zato jer se podrazumijeva. No, kako kojoj, zato različite žene i postoje, odnosno drugačija gledišta na partnerstvo. Jer mi se opet vraća ono, ako on ne treba mijenjati (a zakonski može), zašto bi já onda trebala promijeniti svoje, a ne volim ga ništa manje? I sad u to sve ulazi hrvatski Obiteljski zakon koji kaže: Prilikom sklapanja braka nevjesta i ženik mogu se sporazumjeti: 1. da svako zadrži svoje prezime, 2. da kao zajedničko prezime uzmu prezime jednog od njih, 3. da kao zajedničko uzmu oba prezimena, 4. da svaki od njih uz svoje prezime uzme i prezime bračnog druga i odluči koje će upotrebljavati na prvom, a koje na drugom mjestu. Zakon o osobnom imenu: Članak 3. Osobno ime djeteta određuju roditelji sporazumno. U određivanju prezimena djeteta roditelji mogu odrediti da dijete nosi prezime jednog ili oba roditelja. Mi imamo sve moguće opcije.  A kako je onda u svijetu? (Ako griješim, zamolila bi komentatore iz stranih zemalja da mi napišu točne informacije, pa ću ih ukomponirati u tekst!) Ako živite u Švedskoj, od 1983 možete uzeti suprugovo prezime, kao što i on može uzeti vaše, no, ne smijete imati dvostruko, iako većina Šveđanki preuzima muževo. Švedska i Norveška zakonom kontroliraju i imena djece ako smatraju da bi to osobno ime u budućnosti pravilo određene sociološke probleme. Također zabranjuju da srednje ime djeteta ima konotacije prezimena, npr. Rafferty, Finlay, Lennox, Fletcher (mada su ovo sve manje više anglosaksonska imena). Ti zakoni se provode iz razloga jer Šveđani odnosno Skandinavci žele imati vlastitu kulturu imena, da se ne harmoniziraju sa ostalim nacijama, već da imaju svoju unikatnu strukturu podneblja. 2001 je predložen zakon da roditelji nazivaju svoju djecu kako hoće, no, vlada nije pristala na promjenu. Finska u drugu ruku dopušta dvostruka prezimena, i vrlo su učestala. U Italiji dijete može naslijediti isključivo samo očevo prezime, a i samohrane majke djeci ne smiju dati svoje prezime, osim u slučaju ako se ne zna očev identitet. Grozno. Istom tako, ne postoje dvostruka prezimena, no, žene većinski uopće ne mijenjaju svoje prezime nakon što se udaju. Portugal i Španjolska su najposebnije zemlje na svijetu što se tiće ove teme. U te dvije zemlje, svatko obavezno ima dva prezimena. U Španjolskoj ide prvo očevo, pa majčino, dok je u Portugalu obrnuto. No, isto tako je u Španjolskoj dozvoljeno okrenuti redosljed, i to u slučaju da se to primjenjuje na svu djecu u obitelji. I žene ne mijenjaju svoje prezime nakon što se udaju, no, nazvaju se ''senora'' umjesto ''senorita'' (iako mogu, no onda opet kombiniraju jedno od svojih sa muževim jer im je linija matrijarhata jako bitna), a djeca nasljeđuju prvo prezime od oba roditelja. No, najklasičniji primjer: Jaime Guerra Recio se ženi za Pilar Alfrido Garcia, dijete će im se zvati npr. Francisco/Amelia Guerra Alfrido. A sve do 1960te, koristili su veznik Y da bi povezali obadva prezimena oba roditelja. U gornjem primjeru djeteta bi to ovako izgledalo: Francisco/Amelia Guerra Recio y Alfrido Garcia.  U Anglosasa je po opciji. Žena preuzima muževo prezime, a dijete dobiva očevo, no, zakonski su regulirani da se obadva partnera mogu prezivat kako hoće, s jednom iznimkom. Puno djece ima očevo prezime i srednje ime, koje je ništa drugo nego majčino djevojačko. U Škotskoj je zapravo regulirano da od 16.st žene ostave svoje djevojačko prezime. I za razliku od Kine, što ćete malo kasnije pročitati, Englezi imaju preko 45,000 prezimena, no, najučestalija su Smith (500 tisuća) i Jones, dok Jones prezime u Walesu nosi 14% populacije. U Sjevernoj Irskoj se imena prepoznaju zbog protestantskih i katoličkih konotacija. U Quebecku u Kanadi, žene zakonski moraju zadržati svoje prezime. A djeca po dogovoru. No, nemalo njih curicama daju majčino prezime, dečkima očevo, a u slučaju ako oba roditelja imaju dvostruko prezime, zakonski djeca ne smiju imat sva četiri, već se moraju odlučiti za dva. Do 1800tih godina, Japanci nisu imali prezimena jer su im bila zabranjena pa su se prepoznavali po datumu rođenja ili profesiji. Kad su napokon dobili slobodu, većina njih je izabrala ''prirodna'' prezimena: Yama – planina, Ki – drvo, Shima – otok, Hashi – most, Mura – selo. Sve u svemu, danas postoji oko 400,000 obitelji, no, samo 7,000 prezimena pokriva oko 95% populacije. Neka od tih su Sato, Suzuku, Takahashi, Tanaka i Watanabe. No, zato imaju na tisuće osobnih imena, pisanih katakanom i hiraganom (japanski sustav pisanja), kanjijem (kineski simboli upotrebljavani u modernom japanskom sustavu pisanja) i zapadnom latinicom. Isto tako, tipično ime Keiko, kanjijem se može napisati preko 70 puta, kao što se i samim time mijenja njeno značenje. Japanci se međusobno odazivaju na izrečeno prezime. Samo obitelj, bliski prijatelji i djeca se odazivaju na prvo, osobno ime. No, da bi se to nekako ublažilo, na ime dodaju sufiks – san. U našem govornom području to bi bilo Anasan, Tinasan, Ivansan, Markosan ... Na Islandu, dijete dobiva očevo ime (rjeđe majčino), no, ako imaju sina, ime dobiva prefiks – son, a u slučaju kćeri – dóttir, stoga nemaju obiteljsko prezime jer je ono samo derivacija iz imena. Ako jedna obitelj ima i sina i kćer, obadvoje će se različito prezivat, no, dijelit će isti korjen. S tim da žene ne mijenjaju svoja imena prilikom udaje. Npr: otac se zove Jon, a kćer će se zato zvati Jonsdóttir Margaret ili koje joj je ime, dok će sin biti Jonson Leifur ili koje mu je već ime. I zanimljivo je to što se Islanđani nikad ne oslovljavaju zadnjim imenom, već se raspoznaju po osobnom imenu, te su u imeniku upisani prvo po imenima pa prezimenima (populacija je oko 300,000).  U Kini, dijete tradicionalno nasljeđuje očevo prezime, iako i puno njih (a ima ih zaista puno :) uzima i majčino, a isto tako im je dozvoljeno kombiniranje. No, ima jedna stvar s Kinom. Ima ih preko 1.3 milijardi, a oko 85% populacije, znači oko milijarda ljudi nosi SAMO 100 različitih prezimena, s tim da je Wang nabrojnije sa oko sto milijuna, zatim slijede Li, Zhang i Xinhua. Isto tako oko sto milijuna ljudi se zove Wen, Lin i Hui što su i najučestalija imena, a i najčešće nije shvatljivo jesu li imena ženskog ili muškog porijekla, jer je većina njih uniseks. U Švicarskoj žene mogu ostaviti svoje prezime, dvostruko ili samo muževo, no posebna dozvola se mora tražiti ako suprug želi nositi samo ženino prezime. Ako imaju dijete, ono češće dobiva samo očevo, ili po dogovororu dvostruko. Ako roditelji nisu u braku, dijete dobiva samo očevo, a ako se ožene nakon što se dijete rodilo, dijete obavezno mora imat obadva imena. Ako par posvaja dijete, ono će nosit obadva prezimena. U Njemačkoj postoji lista odobrenih osobnih imena: ne smiju se zvati Hitler i Staljin, a 2002 je odbijen zahtjev jednog para da im se dijete zove Osama bin Laden, dok je 2006, vlada dopustila da se jednom islamskom paru sin zove Džihad. Na Bliskom istoku, Iranu, Jemenu, Jordanu i Siriji, žene zadržavaju svoje prezime u znak poštovanja prema vlastitim očevima. U nekim slučajevima, sudski moraju rješavati ako hoće uzet muževo. Djeca dobivaju samo očevo prezime. U Africi, ljudi nemaju prezimena kao u Zapadnim ili Istočnim kulturama. U Somaliji, da bi se identificiralo osobu ona mora imat tri imena: osobno, očevo i djedovo. Stoga, žene također ne mijenjaju svoje ime prilikom udaje. U Sjevernoj Americi samo sedam država dozvoljava da muškarac prilikom ženidbe uzme prezime supruge, a po ostalim pravilima, zbog multikulturalnosti, kako koji mili moji.  No eto ta tradicija preuzimanja samo muškog prezimena je duboko ukorijenjena i teško sklona mijenjanju. No, ima različitih naroda, različitih obiteljskih situacija, različitih ljudi i k tome različitih mišljenja. Što pojedinačnih, što nacionalnih. I dok se kod nekih radi čisto o kompromisu, odluci i navici, kod drugih je to stvar pravne države. Gdje su ljudi u braku bez djece, sa svojom djecom, sa posvojenom djecom, sa djecom iz prošlih brakova, gdje su različitih nacionalnosti. Gdje su ljudi nevjenčani supružnici, razvedeni, sa djecom ili bez djece. Samohrane majke i očevi. Homoseksualne obitelji, gdje kako koja ima dvije mame, dva tate. Gdje su neki više, a drugi manje otvoreni prema promjenama, kako po kojoj zemlji i po kojem uvjerenju. U svakoj kulturi uvijek ima populacija ljudi koja želi stvari drugačije od onih uobičajenih. Jer ako je i jedna stvar drugačija od općeg javnog mišljenja tada znači da ta stvar ima pravo za svoju slobodu. Ima pravo zaživjet. A i na kraju dana, ja sam odlučila da ću se (doživotno) vezat uz naš brak ili bilo koju drugu kohortu, a to nije nikako definirano imenom. Brak je partnerstvo, a isto zajedničko prezime i nije esencijalno za zdrav odnos, već neke druge pozitivne tradicije koje smo unijeli u vezu. Da smo zajedno u tome, da imamo povjerenja jedno u drugo, da smo prijatelji i da smo si ravnopravni. A i jasno je da je obitelj ono što mi sami činimo, ne kako se zovemo, ali srećom da izbora ima. Ili kao što je Shakespeare rekao: ''What's in a name? A rose by any other name would smell as sweet.'' No, hoćemo iskreno? Ja bi se radije zvala i ostala Ruža, nego Ivančica.  |
Komentari On/Off
Buddha
