četvrtak, 31.05.2007.
Stvari tako stoje.
|
Šta je, je, svatko ima svoj izbor i svoje odluke.  Premišljam si bi ne bi, bi ne bi napisala štogod, ma opet, ma hoću, radi sebe, da samoj sebi objasnim. To što me se čita je samo znak da netko ima uvid u jedan aspekt mene, oni koji ostalo znaju, znaju, koji me ne znaju ... Kad sam imala 19 godina imala sam brdo stvari koje sam morala riješiti sama sa sobom. Kako sam većinu vremena na svojim plećima nosila terete koje sam si kroz pubertet i adolescenciju sama nametnula, red je bio i da ja sama radim čistke od toga svega. Za tu godinu dana od 19te pa do 20te sam samoj sebi vrlo zahvalna. Jer sam imala kuršlus u glavi. O detaljima mi se uopće ne piše, bila su to neka druga vremena, čak se nije ni radilo o nekim kvazi stvarima koje muče sve adolescente koji se nađu u to vrijeme na tim tračnicama svog života. Moje putovanje kroz to vrijeme je bilo u najmanju ruku – luđačko. Preselila sam se od staraca kod sestre u stan, flisnula sam godinu jer sam se katastrofa zaljubila, on me odjebo kao slani perec koji ti ostane zadnji u vrečici a ti si pomisliš, ah šta sad taj jedan manje više - i baciš sve u koš. Ali čak ni ta zaljubljenost nije bila razlog mojih nemira. Ja sam jednostavno bila nemirna. Sve mi je išlo na živce: i stari prijatelji i moje obveze i sve što se ticalo mog života. Jer ne idem u detalje, onda ne mogu ni opisati zašto i kako. Pa sam se ubijala u poslu. Preko SC-a sam si našla super posao u kojem sam uživala. Bio je naporan pun kufer, ali sam se osjećala dobro nakon 10-11 sati posla, kad bi se oko ponoći, 1, 2 ujutro vraćala pješice preko Zrinjevca do stana, pjevušeći jer bi na putu doma svratila do Purgeraja, ako je radio, do MK u Tkalči, ako je radilo, do Melina, do Funka, ma do kud sam htjela. Starci su bili malo iznenađeni mojim odlukama, ali su me većinu vremena puštali da radim što želim, tako da s njima i nije bilo nekih problema. I meni je bilo super. Ogradila sam se od svih starih doticaja. Trebalo mi je zraka, to sam dobila. Trebalo mi je novaca, to sam imala. Trebala sam nove ljude, to sam našla. U par mjeseci sam izgubila desetak i nešto kila, ali to je bilo razumljivo jer sam se stvarno ubijala od posla, jer sam stalno bila u pokretu, jer ne želim ni pomisliti koliko sam alkohola u to vrijeme salila u sebe. Na tim počecima te 2004te godine. I onda kad bi došao neki trenutkak – plakala sam. Ridala, grcala, gorko, slasno i glasno. Samu sebe oplakivala, izlazila na ulice koje su me u potpunosti prihvatile, izlazila sama, kraj šanka, pivu molim, mijenjala identitete. Bok ja sam Mirjana i studiram medicinu. Bok, ja sam Sanja i studiram komparativnu i engleski. Bok ja sam Ana, bavim se sinhroniziranim plivanjem i crtanjem stripova, bok ja sam ... Za sve nove ljude sam bila oličenje prilagodljivosti, ''ti si tako super, stvarno kontaš stvari'', netko s kim je strašno zabavno biti vani jer nisam ja stavljala svoje tegobe na prvu. Rijetki su znali kako mi je i ti rijetki su poštivali moju želju da me se pusti na miru. Jedino što sam ja zapravo radila je bilo mjenjanje svog nekog identiteta, dok ne shvatim što meni točno i odgovara. Nakon godinu dana sam ja to i shvatila, i ljubim te dane iza sebe, jer sam na konto njih, na konto rada, na konto milijun sitnica, slušanja Edit Piaf u 4 ujutro dok sam otvarala novu kutiju cigareta, na konto ... ma toliko stvari sam shvatila sam ja počela dolaziti do jednog dijela sebe koji se meni počeo jako sviđati i koji me polako dovodio do ovoga što ja sada jesam, u ono što želim postati zapravo. Poanta je da se ja samoj sebi sada sviđam, no ... Nisu svi imali ''sreću'' da prođu kroz stvari blesavo nezainteresirani za ono što ih muči. Ako mi već pijesak sipi iz ruku, a šta sad ja mogu s tim. Ne, ja priznajem, bila sam duboko depresivna, duboko nestabilna, duboko (ne)prilagodljiva osoba i imala sam veliku želju iščistiti stvari koje su mi smetale. Proces je bio dug, i kako bolan i mučan i preskokce paraliziran sa stvarima koje sam saznavala o sebi, no, očistila sam svoje demone. U završnoj fazi mi je puno pomogla jedna soba na Savi, jedna Manga i jedna njena docimerica. Ali i ta Manga tada još nije znala što je meni. Dok me par mjeseci ranije psihički ispipavala u Oliver Twistu, ne vjerujući kako sam poremećena, ni ja sama ne vjerujući kako sam poremećena, ali sada, znači skoro pa 4 godine kasnije, mi suze navru na oči jer je Manga tada rekla jednu stvar, ''Gle, meni nije do kraja jasno zašto ti ovo sve radiš, ali vjerujem da to moraš obaviti. Želim da znaš da mi nije jasno zašto me guraš van iz svog života, ali ja ću čekati da ti to sve probaš i da znaš da te neću napustiti, mada odbijaš moju pomoć.'' Par mjeseci kasnije ja sam joj došla, pokunjeno, je li me primaš nazad. I primila me. I sve sam joj ispričala. I ja sam se vratila samoj sebi. No, počela sam novu izgradnju. Ovo mi paše, ovo mi ne paše, ovo ću reći na glas, ovo ću zadržati za sebe. Stvar je u tome što sam ja odlučila da sve što me tišti, što me brine i boli, da ide van. Jedan od razloga dizanja ovog bloga je bilo to, no, od bloga sam dobila više nego što sam se nadala. Pokrenuo je jednu stranu optimiste. Nije da sam baš postala zakleta klasa optimista, ali mi ne treba puno da bi shvatila koliko malo mi treba da budem sretna. Iz istog razloga više ne priznajem rečenice, ''sve je u kurcu, totalno mi je loše, kriv je onaj, krivo je ono'', ma krivo je moje dupe. Sve je na tebi da riješiš stvari sam sa sobom. Odlična je stvar ako imaš s kime to napraviti, no, sam proces je u tebi i sa samim sobom. Nekidan mi je jedan frend rekao, The Frend, da sam ja sazdana od magme, buktim buktim, onda puknem i sve se pretvori u kamen, a iza toga nastane plodna ravnica. To mi je stavilo velik osmjeh na lice jer ne mislim tako o sebi, ali je prekrasno kad jedna osoba koja zaista zna kako dišeš, misli tako o tebi. Ja neću nikome reći kako tko treba voditi život, na kraju krajeva, tvoj je, no, reći ću jednu stvar, ovako pismeno: nemoj se zeznuti. Treba znati cijeniti ljude oko sebe, iako se trenutno ne prihvaćaju i ne treba raditi velike halabuke, ne trebam se ja pitati gdje si nestala i jesi li uopće nestala. Poanta je u tome da treba prepoznati situaciju kad trebaš novu promjenu, a s time i da se ljudi oko tebe malo ohlade, no, da bi se došlo do toga, osoba sama mora na glas reći, ''ajd me malo pustite''. Ne nijekati sve, pa po starom tempu. Tako to ne ide. To dovodi do krivih zaključaka, do peripetija, do neiskrenosti, do zahlađenja. Informacija barem donekle mora imati uzlazno silazni put. Da osoba koja treba mir kaže što želi, a da ona druga dobije to saznanje. A i nemamo više 19 godina. Ne beremo više tratinčice u polju, i govorimo, ''voli me, ne voli me, voli me...''. Svojevrsne turbulencije su se ipak trebale primiriti. Nikako ne dovesti u red, ali primiriti da. Kad ti se zemlja prestane tresti imat ćeš retrospektivu u nazad. Trebat će ti netko, stari. Netko tko te zna u dušu. Uvijek je lakše imati dvosmjernu cestu ispred sebe, nego ići samo jednom trakom. Jer od toga svega možda naletiš na slijepu ulicu. Pa u rikverc, a više si izašla iz finte kako se vozi unatrag. |
utorak, 29.05.2007.
Pero Zubac
|
Mostarske kiše (1965.)  U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni, jao kad bih znao sa kim sada spava, ne bi joj glava, ne bi joj glava, jao kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi, jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije još nedozrele. Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica, sve sam joj govorio. I plakala je na moje ruke, na moje reči, govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo, telo ti zdravo što se praviš svetica, a padale su svu noć neke modre kiše nad Mostarom. Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo. Pitala me je imam li brata, šta studiram, jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me je pitala. Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako sačuvaj Bože, da li je volim, tiho je pitala, a padale su nad Mostarom neke modre kiše, ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini al' nije htela to da čini, nije htela il' nije smela, vrag bi joj znao. Jesen je, ta mrtva jesen na oknima, njene oči ptica, njena bedra srna, imala je mladež, mladež je imala, ne smem da kažem, imala je mladež, mali ljubičast, ili mi se čini. Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku, volim li Rilkea - sve me je pitala, a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva zvonile kapi i noćna pesma tekla tihano niz donju Mahalu, Ej, Sulejmana othranila majka. Ona je prostrla svoje godine po parketu. Njene su usne bile pune kao zrele breskve, njene su dojke bile tople ko mali psići. Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna, Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek, De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam Joj govorio, ona je plakala, ona je plakala. Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama, svuda sam je vodio, u pećine je skrivao, na čardak je nosio, pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica, pod starim mostom Crnjanskog joj govorio, što je divan, šaputala je, što je divan. Kolena joj crtao u vlažnom pesku, smejala se tako vedro, tako nevino, ko prvi ljiljani, u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav pod teškim turbetom; na grob Šantićev cveće je odnela, malo plakala, kao i sve žene, svuda sam je vodio. Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme, u jednom listu pola stupca za Peru Zupca i ništa više, a padale su svu noć nad Mostarom neke modre kiše, ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini al' nije htela to da čini, nije htela, il' nije smela, vrag bi joj znao. Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove, bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom ne umem zaboraviti, ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu, njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva; onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu, Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas; ni one teške, modre kiše, o jesen besplodna, njena jesen... Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu, sve je govorila, malo tužno, malo plačljivo o Karenjini; govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni mrava zgaziti, smejao sam se - on je ubica, ti si dete; ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja "Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne umem zaboraviti, onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom, one kiše, ljubila me je po cele noći, grlila me i ništa više, majke mi, ništa drugo nismo. Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše, jedno jedino malo pismo iz Ljubljane, otkuda tamo, ni ono lišće po trotoarima, ni one dane, ja više ne mogu, ja više ne umem izbrisati. Piše mi, pita me šta radim, kako živim, imam li devojku, da li ikad pomislim na nju, na onu jesen, na one kiše, ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom potpuno ista, da joj verujem, da se smejem davno sam, davno, prokleo Hrista a i do nje mi baš nije stalo, klela se, ne klela, mora se tako, ne vrede laži. Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu, sve sam joj govorio, vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu, čitala popodne, u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca, malo mora, prve joj noći i koža bila pomalo slana, ribe zaspale u njenoj krvi; smejali smo se dečacima što skaču s mosta za cigarete, smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca, govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća... Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge, mogao sam slobodno misliti o svemu, razbistriti Spinozu, sate i sate mogao sam komotno gledati druge, bacati oblutke dole, niz stenje, mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko, mogao sam umreti onako sam u njenom krilu, samlji od sviju, mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu, u stenu, sve sam mogao... Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre, igrali smo se buba-mara i skrivalice, Svetlana izađi, eto te pod stenom, nisam valjda ćorav, nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš, dobićeš batine; kad je ona tražila - mogao sam pobeći u samu reku - našla bi me, namiriše me, kaže, odmah, pozna me dobro. Nisam joj nikad verovao, valjda je stalno ćurila kroz prste. Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou, nosila ga u sobu, vešala o končiće, volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio, kad svenu stavljala ih je u neku kutiju. Pitao sam je šta misli o ovom svetu, veruje li u komunizam, da li bi se menjala za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao, ponekad glupo, znam ja to i te kako; pitao sam je da li bi volela malog sina, recimo plavog, skakala je od ushićenja - hoće, hoće, a onda, najednom, padala je u neke tuge ko mrtvo voće: ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona pala s Jupitera, ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on a ne neko drugi, taman posla, kao da je on u najmanju ruku Brando ili takvi. Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna, ti si đavo, ti si anđeo, sve sam joj govorio. Ništa mi nije verovala. Vi ste muškarci rođeni lažovi, vi ste hulje, svašta je govorila. A padale su nad Mostarom neke modre kiše... Stvarno sam voleo tu Svetlanu jedne jeseni, jao, kad bih znao sa kim sada spava, ne bi mu glava, ne bi mu glava, jao, kad bih znao ko je sada ljubi, ne bi mu zubi, ne bi mu zubi. Jao, kad bih znao ko to u meni bere kajsije, još nedozrele. |
nedjelja, 27.05.2007.
Idemo dalje. Neš ti...
|
Nemoš ne primjetiti.  Seanova nova šefica je muško-žensko. Prije par mjeseci je bila u Nizozemskoj, platila 30 tisuća eura, odsjekla pimpač, skratila čeljust, za ovo još nisam čula, stavila ''male cicice'', priča piskutavim glasom, ali je previsoka, i nema baš stila. No, dobra je kao osoba, mada joj je frizura katastrofalna. Meni je prva rekacija bila, jebate pa to i nije neka lova za promjenu spola, na što sam dobila odgovor, da kao i za sve, i na području estetske kirurgije, velika je potražnja, pa su i cijene valjda postale primjerene. Ali ipak, 30 tisuća eurića da ti odsjeku pimpača, da te pretvore u ženu, da se iz Richarda pretvoriš u Rachel. Pa ne znam baš. A jel te zavodi? (Jel postoji bilo koje drugo klasičnije pitanje?) ''Pa ne zavodi me, ali sam joj sve ispričao o tebi, skoro pa u jednom dahu, da ne bi bilo nekih lascivnih pogleda za vrijeme pauze. A i mislim, nije da se sad kao žena baca na sve oko sebe.'' A ne znam ja. A jel ti se omakne kad ju zoveš? ''Ma ne omakne mi se, ne zna ona još da ja znam, ali nisam nikad do sad bio u društvu transeksualca. A zamisli kak je njoj. Ako je 50tak godina živjela kao muškarac. Mora biti određen šok.'' Isuse, ja mislim da ću se stilati ako ju upoznam, počet ću se grebat po vratu, bit će mi neugodno. Vjerojatno ću ju pomno promatrati. Tražit uniseks karakteristike. A šta ak ona primjeti da mi je malo neugodno? A šta ako se počnem nenormalno crvenit? A šta ako ... ''Daj prekini više. Ne dramatiziraj. Tebi komunikacija ide ko od šale. '' Super. Moja mama: ''Ma daj, muško-žensko. Čitala sam u novinama da si je ona Slovenka Salome, da si je ona odlučila odrezati malog, a ima ženu...'' Moj tata: ''... aha, u Sloveniji.'' Moja mama: ''A ima ženu, a kak će ona sada...'' Moj tata: ''Daj se pomakni s televizora, ne vidim ništ od tebe. Da, da, Slovenka.'' Moja mama: ''Čudan je to svijet.'' Moj tata: ''Valjda će si žena sama pomoći.'' Moja mama: ''Pa jel baš moraš?'' Moj tata: ''A šta sada.'' Pa ne znam. Nekako si ne mogu zamisliti taj osjećaj. Rodiš se kao žena, a cijeli život želiš biti muško. Ili obrnuto. Kompletan sustav vrijednosti ti se poremeti. Peru te kao i sve ostale, ove standardne brige, i onda još na konto toga svega, vlastito tijelo te izdalo od početka. Nije se rodilo u pravom spolu. I živiš s tim osjećajem – da je kod tebe nešto strašno pogrešno. A okolina u kojoj živiš je možda katastrofalna, nemaš novaca, ludiš, nezadovoljan jer se trebaš skrivati, a nije to neki mačji kašalj. Pa ti je cijela psihološka struktura smrdana, a gdje pripadaš. Zamisli, da se rodiš u tijelu suprotnog spola, a da ti sve iznutra govori da je to krivo, a sve ono što vidiš, je odraz sebe u ogledalu. Vidiš sebe, a da to nikako nisi ti. Skidam kapu transeksualcima. |
četvrtak, 24.05.2007.
Jer smo Jacques i ja suputnici.
|
Adrien.  Adriene ne inati se! Vrati se! Adriene ne inati se! Vrati se! Grudu snijega koju si bacio na mene u Chamonixu prošle zime, sačuvala sam. Još je na kaminu kraj vijenca svadbenoga moje jadne mame, ubijene od oca moga pokojnog, giljotiniranoga jednog tužnog jutra zimskoga ili proljetnoga… Priznajem griješila sam to znam i sama, nisam se vraćala kući godinama, no ja sam od tebe krila da sam u zatvoru bila! Priznajem da sam pogriješila, često sam tukla psa no ja sam te voljela… Adriene ne inati se! Vrati se! I Vrbovu granu tvoju kujicu malu, koja je krepala bijedna prošloga tjedna i nju sam sačuvala! Stavila sam ju u frižider i kad otvorim vrata da bih uzela pivo vidim ju mrtvu jadnu zvijer i tako mi je krivo. Pa ipak to sam ja uradila jedne večeri da mi vrijeme prođe čekajući da dođeš! Adriene ne inati se! Vrati se! S kule Saint Jacques, s vrha te kuće skočila sam prekjučer i ubila sam se jer sam te ljubila. Jučer su me sahranili, na prekrasnome groblju, a ja sam mislila na tebe. Večeras sam se vratila i sjela za stol u stanu gdje si šetao gol dok sam još bila živa i čekala te… Adriene ne inati se! Vrati se! Pogriješila sam znam i sama, nisam se vraćala kući godinama. No ja sam od tebe krila da sam u zatvoru bila! Priznajem da sam pogriješila često sam tukla psa no ja sam te voljela… Adriene ne inati se! Vrati se! Jacques Prevert |
nedjelja, 20.05.2007.
4 S. Stega, suzdržavanje, s, sve zajedno.
|
Tako nekako. U svakom slučaju nikako planski.  Odlučila sam napraviti par stvari za sebe. A dosta dugo nisam uopće ništa radila. Ponašala se vrlo amebasto. Ono što moram, radim, ono što ne moram, mani me se. I onda se nekako nisam dobro osjećala u svojoj koži. Ma nemoj. Tako da sam si odlučila napraviti par režima u životu, tek toliko da mi nije dosadno, i da zapravo vidim koliko sam principijelna. A znam da jesam ... do određene granice kad mi se više ne da. Mislim, lako tako, ali kad je. No, ovo iziskuje moju koncentraciju. Naime, više stvari, manje bitnih, više značajnih sam uvela u život. Kao prvo i prvo, opet sam se prijavila na ovo: 4 tjedna do nepušenja. Što sam već jednom napravila, prije 2 godine čini mi se, ako ne i više, i izdržala sam ja to sve fino. I onda ko zadnja glupača, par dana kasnije zapalila, da, trebaš biti posebno mutav da to napraviš. A kao rekla sam si, a šta sada. Ovaj put me na to ponukalo, što sam stvarno opet počela pušiti. I to previše. Pa kad se ujutro probudim ... a ma svi pušači znate o čemu pričam. A i opet, glumatam. Pušim već 8 godina, ali nisam jedna od osoba kojoj je za dobro jutro neophodna kava i cigareta. Tim još više što kavu uopće ne pijem, a cigaretu koristim kao predah. I onda jedna slijedi drugu. I onda izađem van, i prepušim se. Dođem doma oko 5/6 ujutro, probudim se oko 11 jer ne mogu spavat ako tako kasno dođem, i ista stvar. Bog pomagaj, jer šoder mi je u plućima. I škripi. Shodno s tom odlukom, odlučila sam i slijedeće. Kako mi je kilaža na 68 kila, ali sam sva mlohava, odlučila sam napraviti još jednu sankciju. Kupila sam si onu, a valjda je nova, do sada nisam nikad koristila preparate te funkcije, Afroditinu Garcinia Strong kremu za skidanje celulita, odnosno za: liposukciju, drenažu i učvršćivanje kože. Ajme meni, znate kakva je to krema? 10 minuta nakon što sam ju stavila, koža mi se usukala, postala napeta, a ja se prepala. Ali zaista jesam. Jer djeluje tako da vam koža bridi od vrućine, a ja sam ju stavila na taman okupano tijelo, pa su valjda sve pore bile otvorene, pa mi je koža to sve posaugala, i ja se našla ... kako trepćem u nevjerici jer krema ima svoj život. No, sviđa mi se. No, odlučila sam jednu stvar. Jok, neću ju stavljat svaki dan ujutro i navečer, već sam odlučila to povezati s još jednom novom stvari. Ili više... Kako sam stalno u glazbi, rekoh samoj sebi da je vrijeme da si kupim neki dobar mali prijenosni mp3. A kad ja pucam, pucam onda na dobre stvari. A kad je bolje utući lovu na nešto kvalitetnije i skuplje, nego na šrotaru (''lijevo underground, desno kuruza'') koja će mi trajat par mjeseci. Tako da sam bacila oko na iPod. Od 20giga. I bio je skup, ali zahvaljujem sponzoru: dečku koji se to potrudio platit, jer mi je rođendan (samoj sebi sam priuštila novi mobitel). No, ne prije, nego sam ja rekla par stvari: Oćemo pola pola?, pitala sam. ''Nećemo, to je moj poklon tebi'', glasio je njegov odgovor. ''Ali ja nisam za to da ti to kupim, jer si ti spetljana u prometu, i ionako si već dezorijentirana (što nije istina!) i ovo će ti biti distraktor.'' I šta sad s tim želiš reći? ''Pa da se ne slažem s tom odlukom.'' Pa oš mi ga nabavit ili nećeš? ''Pa naravno da hoću, ali moraš biti svjesna da sam ja svjestan činjenice da se ne slažem s tim da slušaš glazbu dok se voziš ili dok hodaš''. I dobro, svjestan si toga, ja sam svjesna da želim slušat tu istu glazbu. ''Neumoljiva si.'' Pa zato sam rekla pola pola, da ne moram slušat njurganje. ''Pa neće biti pola pola, već ću ga ja platiti.'' Može. :)) I evo mene s iPodom na ušima. A iPod je povezan s biciklom. I mojom odlukom da 3 puta tjedno vozim po 20-25 kilometara u komadu. Trasu sam si već odabrala, ima uzbrdica i padova, i konstantno okrećem pedale. Mislim da nema poante u tome da se vozikam i zviždukam, već da se malo ispatim. I uspjela sam u svom cilju već 2 puta. Tako da mi je krenulo. Ne pretendiram izgledat, već da se samo učvrstim, ili kako mi je Anuk to tako zorno rekla ''bit će super mršava nabildana fufa'', haha. I još kao za kraj, a u biti je to stvar koja me cijelo vrijeme i muči i kopa (jer sam fazu mici mici kopkanja prošla) i koja me svrdlom muči u snovima – da sam počela učiti. A pripremala sam se 3 tjedna. Sve odgađala, kako mi se nije dalo. Od ovog ispita sam imala mjere predostrožnosti zadnje 2 godine. Samo da ne dođe taj dan kad ću se njega morat primit. I jesam. I još pušem nad njim, ali krenula sam. A zaista, na konto toga se već bolje osjećam. I još da, ako nađete vremena, i vi koji baš ne brijete na indie filmove, ali volite pogledati kvalitetan, moje preporuke redom su: White Masai, Son de mar, Caché , Ellie Parker i svi koji još uvijek niste pogledali Mar adentro – lijepo bi vas zamolila da pogledate. Samo za Son de mar nisam našla trailer. Laganica danas. Ostalo samo dođe kao testiranje karaktera. Mog karaktera. |
četvrtak, 17.05.2007.
Impulsno, kroz to sve.
|
Sa Seanom ne razgovaram preko Skype.a. Najviše volim kad kupi karticu od neka 2 sata, i kad se mogu opustiti na krevetu, razgovarajući preko telefona.  Faza PMS.a, te ova promjena raspoloženja, te prođe, te dođe, ma kod mene je uvijek nešto. Nije da se nešto posebno vidi na van, ali kad sam baš umorna, ili kad me nešto boli, ili kad jednostavno imam akromatski dan, postanem davež u dupetu. I onda mi se redovno ništa ne da, s tim da mi se onda ne da ni razgovarati s njim. Tako mi je bilo jedan od zadnjih puta. Ne da mi se ne da s njim razgovarati, već je tu uvijek ta konstanta da ti trebaš ispuniti to vrijeme razgovorom, i onda kad se prekine razgovor nastavljaš sa svojim što si radio. Ja s njim, kad jesam s njim, imam maratonske priče, samo što je kod telefona uvijek naglašena ta stvar što ti moraš biti raspoložen za njega, za telefon mislim. Jer kad se osjećaš malo potišten, ili ako ti se trenutno ne da, ili ako si u nekoj gužvi ... razgovor može postati prepreka. Meni se nekad to dogodi sa Seanom. I ne frustrira me više, prije je, jer sam si mislila, 'znači ako mi se sad ne da razgovarat s njim, a tak i tak se ne vidimo, jel to znači da se počinjem hladiti u vezi njega'. Simpa su bili ti počeci. Sad znam da nije, no, ne možeš uvijek biti u pravom štimungu. Jer iako se on i ja manje više čujemo na redovnim dnevnim bazama, sms obavezno, normalno je i to da se ja trebam prešaltati s nečega na njega. Vice versa. Davnih dana sam mu bila rekla, da neke moje reakcije spram njega, često zvuče ne toliko entuzijastično koliko bi trebale biti. Ne unesem sebe u kompletu, mada mi je jebeno drago da mu se ta i ta prilika otvorila, da mu se ovo ili ono dogodilo, da ... ma mali milijun stvari, i onda nekad nastane konfuzija u tome, da moje oduševljenje nije toliko veliko koliko bi trebalo biti. Ali to nije problem, niti ja govorim o ovome sada kao o imperativ stvari o kojoj cijelo vrijeme pišem, već je stvar u tome, što sam ja sebi davnih dana rekla da neke moje reakcije koje se tiću njega i ove trenutne situacije: često ostanu na pola pune, ili na pola prazne, kako kome odgovara. Jer šta ja zapravo radim? Ako se totalno unesem u neki osjećaj, a sad ne govorim o ljubavnim osjećajima jer sam s njima na čisto što se tiće Seana, već govorim da ako se unesem u osjećaj gdje bi ja trebala odreagirati, kad se vidimo i da smo fizički zajedno, vrlo otvoreno, ono, baš onako kako mi je na duši, moja reakcija preko telefona na neke njegove aktualne stvari, ostane - mlaka. Jer je to moja obrana. Jer ako samo krenem razmišljati koliko vremena sam već uložila u to da oblikujem sve te emocije, koliko truda i samodiscipline mi je trebalo da sve ne razjebem i pošaljem u kurac, onda sam se već i naučila da sve što se tiće našeg trenutnog odnosa, stavim malo u hlad. Da nisam toliko ekspresivna i ekstrovertna koliko sam inače, da nisam toliko emotivna koliko sam inače, da ne pomislim da se, kad sam s njim u određenim trenucima, raspadnem od ugode, da ne mislim koliko mi zapravo nedostaje, da ne mislim o tome koliko je već vremena prošlo, o tome što me još s njim čeka, da ne mislim da trenutno nemamo ono 'kad se vidimo?', a da to ne znači planiranje avionske karte par mjeseci unaprijed, već ajmo na slajac, ajmo nekud, ma bilo kud, jel bitno. I onda kad s njim razgovaram, pokušavam, ali ne uvijek, naravno da ne uvijek, ne biti toliko ja, mada zna on tko sam ja, već pokušavam to sve nekako svesti na onu optimalnu verziju, jer znam kako mi je prije bilo. Bilo koja malo veća promjena u njegovom životu, mene je s ove strane slušalice, dovodila do očaja, jer to je još jedna stvar koji nismo prošli zajedno, još jedna stvar koju ću sama morat prožvakat kad završim razgovor, još jedan napad bespomoći, jer trenutno, sada nisam s njim, i jer s njim, sada ne mogu podijeliti te neke stvari. I onda si – trenutno, pokušavam smiriti doživljaje. Nekad on pati na konto toga. Zato što je kod njega, što se tiće mene, uvijek prisutna ta jedna određena konstanta. Jer on ne voli meni govoriti kad je posebno potišten, ili tužan, jer zna da će meni biti loše. I u praksi, ovo sve zaista funkcionira. Nije ni za očekivati da će on ili da ću ja biti cijelo vrijeme na 100%. Tako da kad smo taj jedan od zadnjih razgovora privodili kraju, počeli smo se zezati. Kad se skroz umirim, jer već sat vremena pričam s njim, i kad smo izrešetali neke tjedne teme, kad dođe vrijeme u razgovoru kad se nazovemo svim mogućim životinjama iz zoološkog vrta, no, u deminutivu. Trenutno mi je najdraža verzija ''buhice...'', dok se on tek prije par tjedana riješio, ''ti si moj mali kakadu''. Ma bilo je tu svega: od početnih mišonje, zekonje, medonje, bubice trubice ljubice zubice (još uvijek jedna od najdražih koju mi upućuje! :), i do svih izvedenica mice: miconja: micika: gospođica mica: mačiću... pa do, ha ha, onih malo eksplicitnijih, kad mu se glas spusti oktavu niže. Za moje uši jedino. :) Tako da volim te završetke naših dugih razgovora. Jer se svode na to da se nas dvoje baš kužimo, i da nema uvijek te situacije meda i mlijeka, i da bi meni jednostavno bilo dosadno da i postoji. I onda redovno pola sata ili sat vremena kasnije, pošaljem razdragan sms, ne uvijek istog sadržaja, ali koji se svede na to, što mi je drago što ga volim, jer i mene samu nekad zapanji koliko on shvaća moje namjere i stvari. I dođe mi misao, i da ga ne znam, ne sad kao mog dečka, već da ga ne znam kao osobu, odnosno čovjeka, htjela bi ga upoznati. I onda sam na kraju jednog od tih razgovora dobila slijedeći sms, koji me intenzivno grijao dobrih tjedan dana. ''Znaš dušo, mislim da ako ti netko dopusti, nije ga teško upoznat toliko, koliko ga je onda ponekad teško shvatiti i razumjeti. Tolerancija i povjerenje su možda najbitniji, a sad jel soba pospremljena, ispit dan na vrijeme, ili je netko u pmsu, to je sve prolazno.. znaš. Volim te.'' Baš je zanimljva osoba, ta Buhica. :) |
nedjelja, 13.05.2007.
''Pa tražila sam buhtlu, život'njo!''
|
Ja donjela burek od sira. Ali mi je taj dio malo mutikoš. Piće me obuzelo. Rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi.  Dobro, nije bilo rakije, ali je bilo: jeger, pelin, gemišt, crno vino i stella × 5 rundi. Ovaj tjedan sam osjetila, nakon dosta dugo vremena, jedan od onih osjećaja kad se osjećate u potpunosti ispunjeno, jer ste se kompletno ispraznili. Imala sam velik koncert, dok sam zadnje taktove ispratila sa skoro piskutavim glasom, jer mi se grlo stislo od emocija. No, zadnje dvije godine sam učila repertoar, i dok je pljusak pljeska stvarao jeku u ušima, u redovima sam vidjela što Vix i Domaća, što cure, kako u zadnjem redu rade ljudski val. Od 3 para ruku. Palmina malo sa strane. :) Ostala sam ganuta s njihovim dolaskom. Negdje oko 10 navečer, iza svega, jedino što sam zaista trebala je – piva. I u toj cijeloj gužvi, primjetila sam da je onaj treći par ruku iz zadnjih redova, pripadao: mojoj bivšoj razrednici. Koja je i sada, 6 godina nakon mature, ostala obožavana od većine nas. Baš sam joj bila rekla, da je zaista jedna od rijetkih ''starijih'' osoba u našim životima, koja je je imala masivan utjecaj na sve nas, koja nas je obilježila. Jer je bila dio nas. Ali nismo mi to baš u gimnaziji sve pokopčale. Pokopčale smo u Pragu na maturalcu (kad nas je pustila s lanca, udarala nas torbama u Music clubu, dok su neke mahnito trčale za dilerima, neke bile ostavljene u striptiz barovima, odnosno kad se zadnju večer s nama u lobiju hotela dobrano nacvrckala - a ja klela sudbu što Ifa nije sa mnom htjela ić do grada jer sam se morala oprostiti od Šveđana, ali ajme od kakvog primjera Šveđana. Koliko sam ja brijala u te dane. :) Kad nas je navukla na Tracy Chapman, kad smo saznali da je tematika Hills like white elephants, pobačaj, i kad je više od svega tražila da mislimo svojom glavom. I onda malo po malo po godinu kasnije, jer smo mi kao društvo koje je u srednjoj bilo kompaktno, nakon završetka škole, postalo još jače. I njoj je to isto bilo fascinantno, kao što se i mi same tome nekad začudimo. A onda opet, pa ima već 11 godina tesanja tih odnosa. I kojih manevriranja, i turbulencija, i daj saberi se, kak si glupa, ali na koncu, ipak smo se održale, jer smo zaista dugo da bi sad nešto skakalo između prepreka. Čuješ Manga, stoga bez obzira koliko ti mislila da 3 godine činile razvodnjavanje u odnosima, bez obzira što si ti u Brisbaneu, mislim da se takve stvari neće dogoditi. Ne zato što sam ja neki veliki altruista, već čisto zato što se kroz vrijeme već pokazalo da neke stvari – drže - vodu. Da baš, bivša razrednica je osoba s kojom imam jedan uistinu dubok odnos. Jer mi se sviđa kako je uvijek bila pomalo alternativna, a i vodila je naš razred snažnom rukom. Pušila s nama, cugala s nama, a nikad nije zeznula svoj autoritet. Kad sam prvi put došla iz Irske, donesla sam joj bocu gina i limete. Pozvonila na njena vrata, a ona je rekla, ''ma nisi trebala''. Pa smo dugo pričale, toliko dugo da sam skoro zaboravila ići doma, zapravo mi je bilo malo neugodno kad su me njen suprug i kćerka pogledali s pitanjem u očima, ''pa ti si još tu?''. A ona ništa, ''znaš da si ti uvijek dobrodošla ovdje''. Tako da je i ovaj put automatski prihvatila moj poziv da s nama popije cugu. Na kraju nije ispala jednina ''cuga'', već množina. Pa nam se svima raspleo jezik. Jer je večer bila tako ljetna, topli vjetar je zrakom nosio onaj zvuk šuštavog lišća, jer na terasi tog birca nisam dugo sjedila, jer, ima mnogo tih – jer, ali najviše, jer sam se osjećala sretna. Baš sam se osjećala sretna. Jer nema farsi s tim ljudima, nema malih razgovora s kojima se treba popuniti tišina, jer se svi nekako plašimo praznog hoda u kurtoaznim čavrljanjima, nije bilo ni jednog neugodnog ili nelagodnog osjećaja koji bi me natjerao da si misli prebacim igdje drugdje. Moja mala oaza mira. S tim ljudima. Tako je i ostalo do 1 ujutro, kad smo se pokupili, jer smo sutra raditi. Ali, ne prije nego što smo navratili kod Tinkarinke u stan, Anuk i ja, Palmina je ošla ča s Dragim (ne, ovo nije kritika, zna ona :), a Profesorica doma, i gdje smo opustošile frižider, bademe i lješnjake, skurile cigarete i pričale o ... a ko će ga više znati. Koliko pjane glave mogu natrkeljat, toliko nije vrijedno pisanja. Bolje je ostaviti u uspomeni da je bilo nešto ''značajno''. Zasigurno, haha. Ali večer zasigurno je bila, značajna. |
četvrtak, 10.05.2007.
''Sve dok mi netko nije došao i lagano mi položio ruku na rame, mislio sam na more.''
|
Da, još uvijek me drži. Kao što me i Haruki Murakami drži. Južno od granice, zapadno od sunca. Po koji put.  Samo što sam si ovaj put dodala i Milesa Davisa. Pokušala sam i s Ellingtonom i Coltraneom, ali su mi bili prebrzi. Ali Miles je došao do mene, iako je Ellington glavni akter. Zapravo me prelijeva na sve strane. Dosta dugo nisam slušala jazz, nekako sam ga se zasitila, i onda sam samo dignula pogled prema polici s knjigama, i žuti omot me ponovno vratio u noć, kad sam čisto iz lijenosti, jer mi je posuđeni Murakami tjednima ležao na stolu, počela okretati stranicu za stranicom. I 7 sati kasnije, počela teško disati, jer sam knjigu završila. Gdje Murakami, predstavlja - južno od granice, kao mjesto koje je ''lijepo, veliko, mekano, i opipljivo,'' gdje možeš odmoriti misli, gdje uspomena zapravo počinje, ona koja je i bila najbitnija: dječja. Zapadno od sunca, je druga krajnost. Gdje se dešava hysteria siberiana, kolotečina, gdje se zbog istih pomaka, što same Zemlje, što nas samih, događa prekid. Nas samih sa sobom. A od točke A do točke B, dolazi pustinja, u kojoj počinje sve i završava. I gdje se vraćamo na početke sa svojim mijenama, i uvjerenje da jedino što je stalno, je ono što je sada i ovdje. Da su uspomene vividne onoliko koliko mi to sami želimo, odnosno, da smo si samo sami krvi za sve ono što loše napravimo. Da, zvučim malo zbrkano, ali da bi se Murakami prigrlio, mora se ući u doživljaj, baš kroz jedno putovanje u svijet koji je, zbog njegovog naizgled jednostavnog pisanja nama svima poznat, jer spaja Zapadni svijet sa sadašnjim Japanom, i koji on umiješa s jednom uvrnutnom misterijom. Kakva knjiga. Kakva prekrasna knjiga. Ma najviše ga volim zbog toga što mi svaki put pruža drugo značenje. Iako sa svakom knjigom nikad neću dobiti finalni kraj, već ću ga sama morat smislit, baš me forsira da ga opetovano čitam. Jer i njegov eroticizam nije vulgaran, već kroz tako pristupačan način objašnjava tu svu golemu usamljenost koja se dogodi čovjeku kad želi povezati samog sebe sa onim ja iznutra, a ne ide mu, jer ne zna ni sam od kuda krenuti. Jer i u isto vrijeme krenu tamne sile uma, opsesija, nostalgija, strast i posjedovanje. A sve je upetljano kroz priču Hajima. Koji je uspješan, oženjen muškarac, vlasnik jazz kluba Crvendaćevo gnijezdo, otac dvoje djece, koji se nakon 25 godina susretne sa svojom davnom simpatijom, ljepoticom Šimamoto, i koja iz temelja potresa njegov naizgled stabilan život. '' Budući da su sjećanje i čula tako nepouzdani, tako pristrani, uvijek se oslanjamo na stanovitu realnost – nazovimo ju alternativnom realnošću – da dokažemo kako su neki događaji stvarni. Do koje su mjere činjenice koje prepoznajemo kao stvarne doista onakve kakve izgledaju, i do koje su mjere to činjenice isključivo zato što ih mi nazivamo činjenicama, nemoguće je odrediti. Stoga da bismo nedvojbeno odredili realnost nad realnostima, treba nam druga realnost da u odnosu na nju definiramo onu prvu. A ta druga realnost pak treba treću realnost koja će joj poslužiti kao uporišna točka. U našoj se svijesti stvara beskonačni lanac i upravo nam rad na održavanju svih karika tog lanca daje osjećaj da smo doista ovdje, da mi sami postojimo. Ali može se dogoditi da se lanac prekine i tad smo izgubljeni. Što je zbiljsko? Je li realnost na ovoj strani prekinuta lanca? Ili ondje prijeko, na drugoj strani? '' Podatak da je sam Murakami rekao da je njegova ritmičnost u tekstovima povezana s jazzom, odnosno da je sanjarski i sjenovit svijet - utjecaj Junga, mi je bio samo dodatan plus da ga još više prigrlim. ''Kad sam je poznavao, bilo mi je tek 12 godina i nisam imao pravih seksualnih osjećaja ni želje. Premda priznajem da sam se mutno zanimao za oblinu njezinih grudi ili ono što se krije pod suknjom. Ali nisam znao ni što to znači niti kamo može odvesti. Naćuljenih ušiju i sklopljenih očiju, zamišljao sam postojanje jednog određenog mjesta. Mjesto koje sam zamišljao nije još bilo potpuno. Bilo je maglovito, nejasno, mutnih obrisa. A opet, bio sam siguran da me tamo čeka nešto od životne važnosti. I znao sam još i ovo: da Šimamoto netremice gleda taj isti prizor. Mi, nas dvoje, bilo smo još nepotpuna stvorenja, i tek smo počinjali naslućivati da postoji neočekivana zbilja koju ćemo svladati i usvojiti, koja će nas ispuniti i učiniti nas cijelim. Stajali smo pred vratima koja dotad još nismo vidjeli. Nas dvoje sami, pod tračkom svijetla, čvrsto stišćući jedno drugom ruku tek kratkih deset sekundi vremena koje začas prolete.'' |
nedjelja, 06.05.2007.
Tako nekako. U ne baš revijalnom tonu.
|
Zadnjih dana se osjećam, ma ne znam, baš čudno. Nikako ne svoja. Jedino, što mi se iskreno da raditi je pjevati.  Kao što je Saramago znao reći, ''upala sam u mlijeko''. Se sjećaš, Branka, tog izraza? :) A to mi ovih dana, jedino i ide. Zadnjih desetak dana glas mi se stvarno pročistio, dosta sam se disciplinirala, štedila glasnice, pokušavala smanjiti poroke, što sam i uspjela. I onda su naravno i došle pohvale i komplimenti. Kad nešto godinama radiš, zasićenje je svakako jedna od stvari koje možeš osjetiti. Ja tijekom pjevanja, odnosno upjevavanja, redovno imam miks više osjećaja. Kad sam imala 14 godina, i kad sam mutirala, kad sam bila prvi gimnazije i kad sam morala učiti latinski, ali sam ga nekako i svladala kroz latinske partiture, kad sam upisivala fakultet, kad sam išla na turneje, vraćala se doma umorna ko pas, redovno ispunjena adrenalinom i ponosom, i sve je nekako završavalo, samo su probe bile standard. Ove godine u 10tom mjesecu imam obljetnicu. 10 godina. Počeo je kao hobi, oblikovao se kao dio života. Kroz veliku dozu ispunjenja, rijeđe kroz frustracije jer mi se više nije dalo, pa kad sam si dala pauzu, vrlo brzo sam osjetila kako mi nevjerojatno nedostaje. No, tijekom ovih godina sam si stekla i određenu reputaciju, i baš znam koliko se na mene računa. Ali ma koliko sama zabušavala na probama, ni jedan osjećaj mi još nije približno onom kao kad sam na pozornici. Kad znam što se od mene očekuje, i koliku sigurnost osjećam. Da, ovaj tjedan me samo taj osjećaj ispunjavao, i dobar je to osjećaj, i duboko je to. Samo, ja sam si bila nekako odsutna. Baš sam se osjećala skroz ranjivo. Niti raspoložena za razgovore, niti za napraviti išta korisno, stoga sam se svega klonila. U biti sam imala osjećaj, da sve šta mi je iznutra, izgleda vidljivo na van. Tako da sam se liječila slatkim, posudila sam si dobru knjigu, ''Dežurna kučka'', hranila se Bridget Jones filmovima, no, manje više svaki sam dan u određenom trenutku imala osjećaj da će mi se suze navrit na oči, i pokušavala si nekako utomit, tu neku tugu koja mi je stalno bila prisutna. Baš neka tuga. Tim više što je i Sean ovaj tjedan imao rođendan, pa ga je, kao i mene, uhvatila ta bluzara, jer je bio sam, a mene hvatali teški žmarci nostalgije kad sam ga zamišljala kako se budi na svoj rođendan, uz sms čestitke i telefonske pozive. Ne mogu podnjet kad ga nešto tišti, a i sama sam bila takva... 5 tjedana je prošlo. I onda sam pronašla cure. Studentice s Berkeleya, acapella grupa. Famozne su, ali famozne. I samo je bilo, repeat, i repeat, i repeat. Osobito jer su otpjevale Let go, od Frou Frou. Stvar koju ja valjda pobožno obožavam. No, dobro, sutra je ponedjeljak, možda sutra bude moj dan. Početak tjedna, pa ono, imam vremena doći k sebi. A zaista moram. |
četvrtak, 03.05.2007.
Deux ex machina.
|
Ili ju voliš ili ne. Maria Callas. Ili ju voliš ili ne. Opera. A ove godine je ravno 30 godina otkako je umrla. Kakav glas, kakva žena.  Zbog svoje karizme, atraktivnog i dramatičnog života, fizičke transformacije, te besprijekornog dramaturškog koloraturnog soprana nazvana je La Divina, titula koju su rijetke dobile. A i po mnogim člancima i kritikama eminentnih opernih, odnosno glazbenih stručnjaka je ostala ''jedna od najbolje prodavanih i prepoznatljivih klasičnih vokalista što 20. što 21. stoljeća''. Rodila se 1923. godine u New Yorku, na Manhattanu, kao dijete grčkih useljenika, odnosno kao Maria Anna Sophia Cecelia Kalogeropoulou. Njezin otac je prezime skratio u Kalos, da bi ga na kraju zbog razumljivosti preveo u Callas. Njezini roditelji su od početka imali vrlo nervozan brak. On je bio jedna poprilično ležerna osoba s nikakvim interesima prema umjetnosti, dok mu je supruga bila živa, socijalno ambiciozna i imala je velike snove da će i sama živjeti kao umjetnica. Maria se rodila kao treće dijete, s tim da joj je brat umro pri porodu, a njena majka je ostala razočarana što je rodila curicu pa ju prva 4 dana života nije htjela ni gledati. U dobi od 3 godine, njena mama Evangelina je shvatila kako Maria ima dar za pjevanje, odnosno intenzivan glas, te je u dobi od 5 godina počela razvijati svoje glasovne sposobnosti, što je u početku izrazito mrzila. 14 godina nakon njenog rođenja, roditelji su joj se razveli, te se s majkom i sestrom preselila u Atenu.  Njen odnos s mamom je bio težak, što je u vrhuncu njene karijere bilo itekako zanimljivo za novinare. Rekla je: ''Moja sestra je bila tanka, prekrasna i uvijek prijateljski okrenuta prema svima, i moja mama ju je preferirala više od mene. Ja sam bila ružno pače, debela, nespretna i nepopularna. Okrutna je stvar natjerati dijete da pomisli da je debelo i neželjeno. Nikad joj neću zaboraviti da mi je oduzela djetinjstvo. Tijekom svih godina kad sam se mogla razvijati i igrati s vršnjacima, ja sam morala zarađivati novce pjevajući.'' Isto nikad nije zaboravila da ju je majka tijekom II.svj.rata tjerala da izlazi van s talijanskim i njemačkim vojnicima, mada nikad nije bilo povezano s prostitucijom, gnjev je ostao, jer je ona bila jedina u obitelji koja je zarađivala. 1950. godine Maria Callas je Evangelinu odvela na turneju u Mexico gdje su se raskrvile, i gdje su stare rane bile otvorene, te se s dolaskom doma više nikad nisu srele, jer joj je majka poslije toga slala pisma puna ljutnje i krivnje, što je natjeralo Mariu da u potpunosti zakopa svoj odnos s njom. Prva edukacija joj je bila na Atenskom konzervatoriju, gdje je opisana kao: ''ton njenog glasa je bio topao, liričan, intenzivan: bacakao se i bljeskao kao vatra, te je ispunjavao zrak s melodioznim vibracijama poput zvona. Po svim standardima je bio čudesan fenomen, ili prekrasan talent koji je trebao kontrolu, tehnički trening i veliku disciplinu da bi zasjao u svoj svojoj briljantnosti.'' Sa samo 15 godina, nakon svega 6 mjeseci studiranja, je imala svoj prvi javni debi u duetu iz Tosce. Tijekom godina studiranja, profesori su ju obožavali, dok su je kolege studenti izrazito podcjenjivali, upirali prstom u nju, te joj radili spačke. No, bilo je neosporno da je imala Božji talent, tako da su je s nepunih 20 dobila nadimak ''The God Given''. U dobi od 22 godine, započela je svoju veliku karijeru u SADu, gdje se vratila da bi se vidjela s ocem. U samo 2 mjeseca je imala 56 izvedbi u 7 opera. Te 1945 godine, otišla je na audiciju za Metropolitan Operu gdje su joj ponudili ulogu Madame Butterfly i Fidelio, koje su se trebale izvesti na engleskom, i koje je obadvije odbila jer je rekla da je predebela za uloge, i da ne želi pjevat opere na tom jeziku.  1946. se preselila u Veronu, Italija, gdje su joj ponudili ulogu u La Giocondi. Vodeći bas u operi ju je opisao kao, ''prekrasnu, što fizički što spiritualno, toliko sigurnu u svoju budućnost.'' 1949. se udala za Giovanni Battista Meneghinia, starijeg, bogatog industrijalca. Njegova ljubav i podrška su joj dali potporanj da se u Italiji opusti i potvrdi. Tako da je u Veronii prvi put nastupila u operi Tristan i Isolde. Te iste godine je zamoljena da zbog bolesti u matičnom kući, zamjeni Carosio Margheritu. Callas je na prvu odbila jer je imala svoje 3 predstave Brünnhilde iz Die Walküre, a i tu operu je trebala održati za 6 dana. Ono, što je napravila, kad je pristala, je ušlo u anale. Otvorila si je sva vrata, jer su ju kritičari digli u nebesa sa svojom izvedbom Elvire u I puritani. I krenula je dalje s Luciom, La Traviatom, Medeom, Anna Bolenom. Čak i je famozna Montserrat Caballe, rekla: ''Otvorila nam je nova vrata, ma za sve operne pjevače svijeta. Dala nam je šansu da radimo stvari koje se nikad prije nitko nije usudio. Kad me usporede s Callas, to mi znači nešto što nikad nisam mogla ni sanjati. A i nije istina. Ja sam puno manja od Callas.'' 50tih godina je bila stalno zaposlena u La Scali u Milanu, te pjevala u u Royal Opera House u Londonu, gdje je rekla da ima ljubavnu aferu s britanskom publikom koja ju je obožavala, Opera Garnier u Parizu, Metropolitan Opera u New Yorku, Dallas Opera (Dallas, Texas), Teatro Colón u Buenos Airesu, i Palacio de las Bellas Artes u Meksiku. Sve najpoznatije operne kuće svijeta su joj bile širom otvorene. U ranim godinama njene karijere, Callas je bila poprilično pretila odnosno zaokružena, iako su ju mnogi dirigenti smatrali prekrasnom, no, ona je znala da zbog svoje težine ne može ostvariti vrhunac uloga koje od nje zahtjevaju fizičku spremnost i izgled, odnosno uže lice i figuru da bi mogla dramaturški odigrati svoje uloge. Tako je sa skoro 90 kila pala na 55.  Mnogi su poslije tog drastičnog preobraza, rekli da joj se glas promjenio, odnosno da joj je zbog male mase tijela postalo teško proizvesti neke tonove, dok su drugi govorili da je novi izgled donio i određenu nježnost i ženstvenost, kao i još veću sigurnost u ono što radi, odnosno u nju kao osobu i izvođača. U profesionalnom svijetu, zbog kompenzacije nedostatka klasične ljepote njenog glasa, Callas je bila u mogućnosti transformirati svoj glas, odnosno visinu i boju, ovisno o ulozi koju je imala, što je na kraju dovelo do toga da je svaka njena uloga u potpunosti imala svoj zvuk, što je jedna vrsta fenomena kod opernih pjevača. Zadnjih godina karijere, je pjeval Medeu, Normu i Toscu, i to najčešće u Parisu, New Yorku, i Londonu, gdje je poslije jedne predstave dobila pljesak od 40 minuta, odnosno, 27 puta je izlazila na pozornicu. Njen zadnji zatvoreni nastup na daskama je bio 1965. u Covent Gardenu, dok je zadnji otvoreni bio 1974. u Japanu, gdje joj je glas već izgubio većinu svoje veličanstvenosti. Jedan kritičar je napisao, ''Ne smatram da išta dogodilo s njenim glasom. Jednostavno mislim da je joj je ponestalo samopouzdanja. Bila je na vrh svoje karijere koje jedno živo biće ikad može poželjeti, i osjetila je ogromnu odgovornost. Bila je obavezna dati najbolje šta može, i to svaku noć, i možda je jednostavno osjetila da više ne može...'' Tijekom tog vremena službene karijere, bila je udana za svog supruga Giovanni Battista Meneghinia, no, 1957. godine je upoznala ljubav svog života, Aristotela Onassisa. Ona je imala samo 33 godine i bila je na vrhuncu karijere, obožavana od publike i dirigenata, imala je cijeli operni svijet pod svojim nogama. Onassisa je privukla čim ju je vidio, no, ona nije bila zainteresirana. Tek godinu i pol nakon prvog susreta, prihvatila je njegov poziv na krstarenje Mediteranom. Sama je rekla da se prekrasno provela, sunčala se, odmarala, i imala je Aristotela kao izrazito ugodnog domaćina, toliko ugodnog da su jedne noći njih dvoje ostali sami u razgovoru, i gdje se više nije vratila u kabinu svom suprugu. Nakon što je krstarenje završilo, podnjela je zahtjev za razvod i posve se posvetila svojoj novoj vezi. Veza s Onassisom ju je preplavila, isto kao i pozornost medija. Od početka, njen život je bio borba protiv nepobjedivih stvari koje su se same od sebe nametale, a jedina stvar koju je imala za sigurno je bio njen glas. No, po prvi put u životu, odlučila je igrati ulogu žene. I ta odluka koju je donijela, ju je odvela na put potpune dezorijentiranosti, što emocionalne što fizičke. Onassis ju je potpuno začarao, tako da je na neodređeno vrijeme odlučila staviti karijeru sa strane. Bili su kompletno zbliženi, velika strast je bila između njih. No, kako je ona zapostavila svoj dio života, on nije, tako da je jedno vrijeme živjela na relaciji London-Monte Carlo, sa stalnim prebivalištem u Parizu, dok je svoj stan u Milanu prodala. No, Onassis je rekao, ''Ja volim Mariju duboko, ali smo samo dobri prijatelji.'' Prema riječima biografa, Callas i Onassis su imali dijete, dječaka, koji je umro par sati nakon rođenja, 1960. No, sama Callas je tvrdila da nije bila sposobna biti majka, jer su ju djeca zamarala. Isto tako je poznato da je tijekom svoje veze imala barem jedan abortus.  1962. Maria je bila na jahti ''Christina'' gdje je upoznala sestru Jacqueline Kennedy, kojoj je Onassis davao potpunu pozornost. Tijekom ljeta, te iste godine, dok je Maria bila u Parizu, sama Jacqueline je došla na jahtu, nakon što je izgubila sina Patricka tijekom porođaja. Maria je bila izgubljena i duboko povrijeđena, iako je nastavila vezu, prijeteći Onassisu za vjenčanje, na koje je on pristao nakon određenog vremena, te ju je odveo u London, pred matičara, ali ona nije imala potvrdu o rođenju, tako da se nisu mogli odmah oženiti, a nakon par dana, kad je potvrda iz New Yorka došla, njihov odnos se ohladio. Mjesec dana kasnije, Onassis joj je rekao, da očekuje važne goste na jahti, i da se nada da će ona za to vrijeme biti u Francuskoj. Posramljena i duboko ožalošćena, vratila se u Pariz, gdje je par dana kasnije, kao i cijeli svijet čula da se Onassis ženi za bivšu Mrs. Kennedy. U to vrijeme Maria je imala 44 godine. 10 godina je dala u tu vezu, i nikad se nije oporavila od njegove izdaje. Slijedećih par godina postala je vrlo ogorčena, nije bila aktivna u javnim pojavljivanjima, niti je više bila na vrhuncu svojih glasovnih mogućnosti. Živjela je dovoljno dugo da bi vidjela pad Onassisovog braka, kao i njegov osobni pad, jer je i sam počeo propadat kad mu je sin jedinac poginuo u avionu, iako je to sve Marii bila slaba utjeha. Onassis je umro 1975. ''Prvo sam izgubila glas, zatim sam izgubila svoju figuru, da bi na kraju izgubila Onassisa''. Slomljenog srca, zadnje godine svog života je živjela u dubokoj izolaciji u zatvorenom stanu u Parizu. Umrla je 1977. u 53. godini života. Jedan njen prijatelj je rekao da se snagom volje natjerala u smrt. Više nije imala razloga za život. Ni opera, ni glas, a i jedina osoba koju je voljela joj je poput glumice u jednoj od svojih aria, zadao smrtni udarac nožem u srce. mi piace č bello, bello; I love him, he is so handsome; vo'andare in Porta Rossa, I want to go to Porta Rossa a comperar l'anello! to buy the ring! Sě, sě, ci voglio andare! Yes, yes, I mean it! E se l'amassi indarno, And if my love were in vain, andrei sul Ponte Vecchio, I would go to Ponte Vecchio ma per buttarmi in Arno! and throw myself in the Arno! Mi struggo e mi tormento! I fret and suffer torments! O Dio, vorrei morir! Oh God, I would rather die! Babbo, pietŕ, pietŕ! Daddy, have pity, have pity! Babbo, pietŕ, pietŕ! Daddy, have pity, have pity! Njen prah, je po njenoj zadnjoj želji posut po Egejskom moru, na obalama Grčke. |
Komentari On/Off
Buddha
