srijeda, 27.06.2007.

Poklonjenom konju se ne gleda u zube.

Figa. (Slika preuzeta od 24 sata, fotograf D. Puklavec) S neba pa u rebra? Ajmo tako početi. Red Hot Chili Peppersi - uživo su foliranti, koji u backstageu imaju sobu punu cvijeća (za meditaciju) i neograničene količine vode (jer su zasigurno skapavali od žeđi poslije ovog stravično napornog koncerta), i koji uživo, (valjda bez opijata nemaju ni: motivacije i aspiracije, simbioze s fanovima, želje za podignut publiku komunikacijom i sudjelovanjem) nemaju toliku sigurnost koju žele predstaviti (mada flegmatičnost može biti svojevrsno predstavljanje), a da ne napišem najvažniji i najgori podatak: koncert je trajao (uz bis): 1 sat i 20 minuta. I onda kad su se stotine protestnih boca počele bacati na pozornicu, odradili su još jedan bis (10 minuta naknadno nakon što su se svijetla upalila i nakon što su ljudi već masovno počeli izlaziti van), ali ja sam za to vrijeme već išla prema busevima. U isto to vrijeme je počelo i stravično ''tropsko'' nevrijeme gdje su munje u daljini, vidjelo se, parale zemlju, a kišne kapi u par sekundi močile razbježanu masu. O itekako, 100 tisuća ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije, i šireg Balkana, je došlo na ovaj univerzalan rock koncert, koji je i nas mlade, koji smo odrastali kroz obilježje rata i etničkih animoziteta, trebalo približiti, što i je i što mi se neopisivo svidjelo – vidjeti toliko ljudi sličnih mentaliteta, i ostat žedan, pokraj vode. Peppersi su dobili, prvo sam čula; milijun i pol eura (da bi se na kraju šuškalo o čak 2.5 milijuna) za koncert koji su odradili vrlo rezervirano profesionalno: ''Mi smo Red Hot Chili Peppers'', bez ikakvog uvodnog pozdravljanja, samo nešto tipa, 'hvala što ste došli', koji su odradili jer su ga morali odraditi, i jer se to na njima točno vidjelo. Je, kužim, imaju godine turneja iza sebe, jedno mjesto više manje, ali ako u jednom Londonu mogu odraditi koncert od neka 2 sata (i za 3 dana gostovanja dobiti 17 milijuna eura), onda jebem ti sve, ali daj se ponašaj u skladu s tim iako nisi u nekoj europskoj metropoli. 100 tisuća ljudi vas je došlo vidjeti! Bez obzira na tu istu nepostojeću metropolu. (Naknadno sam pročitala da su se oni s organizatorima dogovorili da će održati festivalsku gažu, a ne samostalan cjelovečernji koncert, i da je to njihov recimo, 'regularan' program za FESTIVALE, što naravno nitko od publike nije znao.) Izgledalo je kao da su došli pokupiti lovu, malo otpjevati, i ajmo mi doma, šta ću više biti u toj nekoj Srbiji, za te neke Balkance usred Nedođije Inđije. Da, poprilično sam razočarana. Nisam onako jako razočarana, jer kartu na kraju krajeva nisam ni kupila (da jesam, mislim da bi bila jako frustrirana), i super je bilo otići tako malo van zemlje u organizaciji Tuborga (koji je po meni odlično organizirao buseve), i put je prema tamo trajao oko 5 sati, dok smo se nazad vozili 8, iako smo u busu već bili oko ponoći, ali smo do 3 ujutro čekali da se promet odblokira, jer je nastao čep zbog svih silnih auta i buseva. E tu su ljudi generalno popizdili, koliko sam mogla čuti kroz već bunovan san. Tako da sam se na putu nazad itekako naspavala. Jesam strgana i iscrpljena, tijelo mi je našopano sendvičima i glupostima, ali mi je drago što je to sve iza mene. Predgrupe su mu bili Edo Maajka, na kojeg nažalost nismo stigle, samo na zadnju stvar, jer je svirao od 5, a baš sam mu htjela dati potporu, zatim je došao (makedonski) Kiril koji je totalno dignuo publiku, jer znaju šta rade, dok su glavna predgrupa bili Kasabian. Oprostite, ali ja nikad čula za njih, mislim da su Britanci, ali su nevjerojatno, barem meni, dosadni. Ovi Californication dečki su sletili helikopterom, velike zvijezde, koncert im je u startu kasnio nekih sat vremena, i tako kako je i zakasnio, tako je i prerano završio. Ipak, moram pohvaliti organizaciju cijelog koncerta, jer je pozornica izgledala masivno, predobro (nije bila načičkana s glupostima) i na svakom koraku si mogao znati gdje si, tako da smo nas dvije promjenile 4 položaja, jer su sa strane bile VIP Tuborg tribine, ispred pozornice povlašteno mjesto za 5 tisuća mahnitih fanova koji su valjda u Inđiju došli dan ranije, a nas dvije smo se zadnjih pola sata koncerta smjestile bliže izlazima, jer se pozornica odlično vidjela, razglas je bio fantastičan, mada su žive osobe na pozornici aka bend bili, minijature, ali to su sve pokrivali veliki ekrani, pa se sve vidjelo. Uf, malo sam se ispuhala. Da, nisu ispali fer. Fakat nisu ispali fer. Ispali su bahati, nezainteresirani, hladni i površni. Koncert će mi ostat u pamćenju, ali ne toliko po njima, već po osjećaju da sam išla van hrvatskih granica na takav jedan spektakl, što u krajnjoj liniji i je bio, ali glavni akteri su podbacili, mada sam ja gle, bacala ruke, kukove i glas u zrak na Scar tissue, Snow ili uvodnu Can't stop ... (a i sam Anthony je zaista mljac, čovjek stvarno izgleda izvrsno, nova frizura mu odlično stoji, i htio ne htio pomislila sam si da je dobro biti gruppie, ali je meni ipak najdraži John - introvertni dečko u flanel košulji :), i mada je prekrasan osjećaj bio biti tamo i slušati Pepperse, ali nije to baš to. Na kraju se osjećaš nekako prevaren. Kažem, dobro da sam išla, iskustva radi, ali Peppersa radi, ne. Barem ne po ovom što su pokazali. Išla bi ja na njih ponovno, naravno da bi, ali da mi je nekako zagarantirano da će se isplatiti. Emotivno. Doživjeti. Red Hot Chili Peppers. Kao. Jedan. Od. Najvećih. Rock. Bendova. Na. Svijetu. Moglo se to kvalitetnije, itekako kvalitetnije odraditi. Valjda je i tako bilo u vrijeme kad su svi kolektivno bili napušeni, nadrogirani i pijani, pa su i kolektivno bili puno atraktivniji. Ali sam imala onaj filing koji sam si stalno ponavljala, ''Jebote, na koncertu Peppersa sam, na Peppersima sam, na Peppersima sam!'', koji mi je nekako splasnuo kad se to sve mlako završilo. Šteta, baš šteta. Tko visoko leti, nisko pada. A mi fanovi, ''mali'' ljudi dolje najbolje osjetimo kad nam svojevrsni idoli padnu ko kruške na svoje prebogate i prelako zarađene, red hot chili peppers, guzice. Stoga, crvene ljute papričice? Hladno, hladno.

četvrtak, 21.06.2007.

Yipijeje, yipijaja!

Mobitel se oglasi. ''E oš ić sa mnom na Pepperse, dobila sam dvije karte od Tuborga za koncert, Juta mi ih dao, i moraš mi odma, ali odma reć jel moš u utorak u Inđiju?'' Juta i Tina večeras kreću u Grčku, pa im karte ne trebaju :), pa ih Juta dao Anuk, Anuk zvala mene, i nas dvije napadamo Srbiju, apsolutno neplanirano, apsolutno uzbudljivo, i apsolutno adrenalinski šok. Koliko sam čula Tuborg organizira bus, hranu, i karte, jelte, a od nas dvije se samo očekuje da ne padnemo u nesvijest tijekom puta i da izgubimo glas, pod muss, jer nisam imala novaca za Pepperse da ih idem ovako solo, a i treba skupit ekipu za to, a i ... Nije više bitno. Idem. Anuk i ja idemo na Red Hot Chili Peppers koncert. Yipijeje, yipijaja!

utorak, 19.06.2007.

Takvi smo.

Povodljivi. Vix me pitala hoću s njom na privatnu projekciju Oceanovih 13 koju je u Cinestaru organizirao Moj posao, za svoje vanjske suradnike, klijente i prijatelje, pa sam nakon, otprilike, sekundu i pol, rekla ''moram razmisliti''. Ne moram razmisliti. :) Besplatne kokice, besplatno piće, besplatna projekcija, besplatan parking, nemam pojma šta bi sa sobom radila u utorak predvečer. Teško mi je palo. Film je baš ono zanimljiv, ma za razbibrigu, srkala svoj pepsi, rastezala noge, i častila se kokicama koje nisam previše glasno žvakala (niti sam preglasno podrigivala), da ne smetam susjedu do, kako s desne, kako s lijeve strane. Nije bilo ni reklama. Idila. Taman za završit večer. Jedino mi je jedna stvar zasmetala, ali dobro, to sam ja jer sam ja nadrkana što se tiče hrvatskog jezika (molim da me sad za moj jezik ne hvataju jezikoslovci koji me čitaju i koji imaju potrebu reći da sam katastrofa sa Č i Ć, jer ih zaista ne razlikujem, i jer mi iznad kompa stoje riječi koje imaju ta slova u sebi, i da opet ne znam, pročitat valjda, ili da sam loša sa strukturom, gramatičkom ili bilo kojom drugom, jer znam... ili možda ne želim znati, određene stvari :) No, nadrkana sam, o jesam itekako, kad čujem kako nam se jezik izokreće, kako se s njim manipulira i kako se ti anglizmi uvlače. Ma nabijem te, kao da se na hrvatskom ne može reći ista stvar. Kao da se se nije uvijek govorilo. ''Da Clooney, je baš ono cute (anglizam)'' Molim? ''Film je bio fine (anglizam), ono, kaj ti misliš?' Da mi se povraća. ''Joj fakat precious (anglizam) što smo našli ovo mjesto.'' ?! ''I onda sam ja rekla, what the fuck is wrong (anglizmi) s njim.'' Baš da se zapitaš. ''Idemo na drink (anglizam) sada?'' Šteta, baš šteta što je pomodarski govoriti na ovaj način, gdje se točno osjeti kako se gubi naš identitet. A i nije da nam stranci ne govore da je hrvatski jedan od težih jezika za naučiti, ali isto tako da je ugodan uhu. No, mi nikad to naučiti, uvijek treba netko drugi to reći, da bi mi dodali, yes yes, it is, na našem jeziku.

nedjelja, 17.06.2007.

Volim, kad volim.

Ovakve vikende, odnosno krajeve. Kad cijeli dan mogu bauljat umotana u lan, kad mi se znoj cijedi, kad sam u društvu više klapa, kad sam malo, malo više pod utjecajem pića i ljudi i kad mi je dobro, i kad nemam ni jednu jedinu potrebu reći da mi nije dobro kako mi je dobro. I kad se onda u to sve uplete priča od prije nekih 8,9 godina i kad se sjetim svih stvari od prije. Na terasi birca, u društvu Glazbenjaka, Ožujske i Vix. Mislim da nema boljeg načina za završit vikend. Sretan i dobar i ispunjen. Volim ovakve dane, baš ih volim. I to je to. Nema neke daljnje velike mudrosti.

petak, 15.06.2007.

Hopa cupa, nas više skupa.

Taman za malo prodiskutirat. - Jel ti kad dođe da ono, s nekim budeš?, pitao me Sean. - Kako misliš? - Pa ono, da s nekim drugim spavaš? - Nekad mi i dođe, ali ne radim ništa u vezi toga. Tebi? - Pa dođe mi da se uz nekoga primim, priljubim, da ono baš na nešto krenem. - A i meni isto. - E, a znaš kaj, meni ti ne bi bio problem ako bi se tebi netko svidio, pa ono, kad bi nekoga poljubila. Ne znam, mislim da svakome dođe da to napravi. - Jel ti meni želiš nešto reći? Kao, radio si to? - Ma ne ludo. Ne govorim ti to zato. - Ja bi tebi to mogla napraviti. Poljubit se, ali ne se ljubit. Ali ne znam baš kako bi reagirala da ti to napraviš. - Znam ja da tebi ne bi bio problem, haha. No, ne bi ja to tebi mogao napraviti, ne zaslužuješ ti to. Samo sam si razmišljao kako se ljudi lako varaju. - A znam Sean, ja sam isto o tome razmišljala, ali sam došla do par stvari. - Kojih? - Pa do toga, da ako bi mi se netko svidio, to bi u ovoj situaciji bilo samo zato što bi mi falio sex. Znači, taj dečko bi mi isključivo morao samo odlično izgledat. Znajući sebe, naletila bi na nekog umjetnika, visokog, sjebanog, koji se stalno traži, dok mu kosica pada na oči. - :) A kae sa grižnjom savjesti? - Pa imala bi ju, i ona bi me požderala. A i ne bi to tebi mogla prešutjeti, ali nikako, s tom grižnjom se ne bi mogla podnosit, a kao drugo, kad bi saznao, bilo bi – hvala lijepa i doviđenja. - Ma nisu stvari tako crno-bijele. Ali baš bi bilo nekako iscrpljujuće. - Da, stvar je u tome što bi to zaista bilo zamorno, a to mi se ne da prolaziti u živo, niti mi se zaletava u neku glupu situaciju. A i da je obrnuta situacija, gle, a šta ja znam, znam da bi donekle mogla razumno oko toga svega, ali bi me opet to sve umaralo. - Baš mi fališ... - A znam... I ti meni... - Ipak si ti moja. - Stvarno si to prelijepo rekao. - Pa kad jesi. - Pa i ti si moj ... - E, a, oš donest onu svoju haljinicu? - Haha, budem, da. - Ti znaš da smo nas dvoje tim. - A neg šta. - Moram ić. Ma ti si meni super, znaš ti to. - Yes, yes, ajd bjež sad. - Idem ljubavi. - Booook... Tutu, tutu, tutu... (Na konto ovakvih razgovora, ovaj mjesec imam telefonski račun od 700kn. Bjutiful, haha).

utorak, 12.06.2007.

Živo, živo.

Bebel Gilberto je jedna mala vragolanka. Prije par godina sam si rekla da ću morat otić na dva koncerta: U2 i na Bebel. Ova prva želja mi je još neostvarena, dok se druga ispunila sinoć u Tvornici. Bebel je prvakinja bossa nove 21. stoljeća. Ono što su Joao Gilberto (njen otac) i Antonio Carlos Jobim radili 60tih godina, odnosno izmislili termin bossa nova na plažama Ria, dok je gospodin Frank Sinatra (dodatno) širio zvuk svijetom, to Bebel radi u našim danima. Trio fantastikus, Joao Gilberto, Antonio Carlos Jobim i Stan Getz, američki jazz svirač, su 1963. lansirali pjesmu ''Girl from Ipanema'' ("Garota de Ipanema") koja je dvije godine kasnije osvojila Grammy, i do dan danas ostala prepoznatljiva kao jedan od simbola Brazila, te kao jedna od najboljih latino jazz pjesama uopće. Stoga, Bebel Gilberto dolazi iz zaista slavne brazilske glazbene obitelji, iako je rođena Newyorčanka (sad bi ovdje trebala upotrijebiti novi pravopis :). Mada mi je sinoć bila dosta upitna, jer mi nekako baš i ne barata engleskim jezikom. Tajna njenog uspjeha, je zasigurno komponiranje više stvari: portugalskog jezika s utjecajem bossanove koji dolazi zajedno s elektronikom koja i nije nešto pretjerano jaka, ali dovoljno istaknuta da privuče masu novih slušatelja, odnosno da Bebel stekne globalnu prepoznatljivost. Stoga, za vrijeme sinoćnjeg koncerta ja se u prvi mah nisam znala ponašati. Hoću li sjesti na tribine ili ću stajat kraj pozornice. Želim li se mrdati u ritmu ili bi radije imala pasivan pristup koncertu? Tako da sam odlučila svoje ostaviti na tribinama, da pijuckaju Heineken, dok sam se ja više približila Bebel, što je na kraju ispala najbolja odluka. Predgrupa su bili Forro in the dark. A oni su, to vam mogu potvrditi, izuzetni glazbenici. I furaju neki novi zvuk koji još uopće nisam čula. Na My space kliknite na pjesmu ''Riacho de navio'', koja će vam dočarati na što se sinoć publika počela itekako mrdati. Inače, forro je najpoznatija vrsta glazbe sa sjeveroistoka Brazila. Tradicionalan forro se izvodi s 3 instrumenta: bubnja zvanog zambua, triangl i harmonika. Riječ je o izuzetno vedroj i slavljeničkoj glazbi, a pjesme su šaljive, a postoji mnogo inačica te glazbe, tako da se može i prezentirati kroz više načina. Kad je Bebel došla na pozornicu, publika se već zgusnula. Ovi s tribina su se pomakli naprijed, i dočekali: malo zvrckavo stvorenje, koje je za vrijeme koncerta stalno lovilo svoju kosu po zraku, padalo sa stolice, dizalo noge na stol, ispijalo pivo, pričalo s publikom, mada moram priznati, ja ju baš i nisam previše kužila, jer ima jak naglasak (zato se i čudim da je rođena Amerikanka i da živi u New Yorku). Bebel koja je uzimala mobitel od publike i pričala na slušalicu, ponovno se borila s ogrlicom i mikrofonom, skakutala na sve strane, prčkala po razularenoj kosi i lamatala svim ekstremitetima po zraku, ležala po podu, ljubila ruke curama u redovima tik do pozornice i kroz to sve, uspjela zabaviti i nas publiku, a vidjelo se i njih same u bendu (koji je sastavljen od članova Forro in the dark). Bebel je jedna stvarno krasna ženica. Mala, baš je mala, ali ima jedan stav Zvončice, one male vile od Petra Pana. Nije bilo teško pronaći svoj način guštanja uz njenu glazbu i promociju novog albuma ''Memento'', mada je i pjevala stvari s meni osobno najboljeg albuma ''Tanto Tempo''. Jedino što mi se zaista nije svidjelo je to što su ljudi, odnosno publika, u jednom trenutku bili malo naporni. Njihov žamor, s tribina i kraj dva šanka je bio glasan, pa mislim ako si za vrijeme koncerta došao lokat i kao usputno čavrljat mogao si to doma isto radit, jer je i sama Bebel u jednom trenutku zamolila da se publika malo stiša, jer joj je bila potreba tišina za slijedeću stvar. Ostalo, ma sve super. Baš jedan ležeran, kulturan, odličnom glazbom i dobrom vibrom ispunjen koncert.

nedjelja, 10.06.2007.

Inspiracija.

Zadnjih dana nisam imala ama baš nikakvu želju za pisanjem. Niti biti previše, osim ako nije bilo nužno, kraj kompjutora. Negdje polovicom tjedna sam se osjetila kako me sva tehnologija počela proždirati. Nagutala sam se te energije, i nikako se isprazniti. Te telefon stalno zvoni, te je mobitel konstantno u upotrebi, te kompjutor, i stvarno sam imala osjećaj da ako samo 5 minuta duže ostavim mobitel na uhu, da će mi mozak doslovce eksplodirati. S obzirom da sam se budila s migrenom, svaka zvonjava me dodatno bacala u psihodeliju. Padre Novinar je isto pretjerao prošli tjedan. Telefoni su zvonili poslije ponoći, tijekom poslijepodneva kad bi se on obično lagano smirivao s poslom, koliko to jedan radoholičar može, a mi ženske doma smo kolektivno dobivale frasove, jer te urednici zovu, te Hina, te ovaj reporter te ... ma stvarno, nakon dugo vremena, sam počela osjećati kako posao mog oca apsolutno utječe na atmosferu svih nas. Što je previše previše, iako svi ali zaista shvaćamo da je on Novinar i da je novinarstvo posao od 0-24. No, daj nam malo mira. Kad je službeno otišao u Prag na par dana, svi smo pomalo odahnuli, mada osjećajući laganu grižnju savjesti što nam je olakšanje toliko. Odahnuli smo i kad se vratio, s čokoladama i brdo različitih piva, jer ''kćeri mu vole popiti''. Lijepo, haha. Ali nisam se sama naučila. Tako da sam odlučila napraviti jedan predah, sva sreća jer nikoga zapravo i nije bilo doma, ma je, ali se sve neko primirilo, što je opet super, Tina ošla na Hvar, Palmina se povukla u svoje odaje, a Anuk je krenula na UN dijetu, jer je Vedrana smršavila, koliko sam čula 1000 kila, i nestale su joj sise. To mi je malo teže za povjerovati. :) Tako da je Anuk pričala, da odustaje od alkohola, to je nešto novo, haha, i da kreće na sokove, mada ''Kuiš, i sok je obrok.'' No, dobro. Ipak, mislim da se ovaj vikend nisam mogla nasmijati više nego što jesam, osobito jer sam se danas vratila doma u 6 ujutro. Mortus umorna, ali zadovoljna. Jučer sam s dečkima išla na jednu 30 kilometarsku turu biciklom. Sva sreća da sam ja uzela bicikl od Padre Novinara, čiji je bicikl amen u mom domu, jer se taj koristi za maratone, i smijem ga koristit samo pod okriljem noći, kad stari ne kuži da ga nema. I mada ta ruta od 30 km, ovako zvučno ne izgleda kao nešto pretjerano teško, majko mila, za dva i pol sata, nakon što sam tu rutu prošla, gore dolje, uz brdo, niz brdo, stišći kočnicu, plači od muke, i u dva navrata nakon što sam viknula ''Gle, ja sad stvarno idem van svojih mogućnosti!'', našla sam se uronjena u znoju i ponosu. Koji osjećaj, koji jebeno dobar osjećaj. Kad si kažeš da možeš, i kad dođeš do kraja. Najviše s tim, jer eto već par tjedana 2 puta tjedno vozim (mada sam malo eskivirala) onu svoju rutu od 20 kilometara, ali ima tu pauza, pa opuštanje, ali uvijek dođem do cilja, a i sama si određujem tempo. S dečkima je bilo drugačije, a i 10 kilometara više itekako ima određenu težinu. Shodno s tim, pluća su mi se preporodila. Ne pušim sad opet negdje oko 3-4 tjedna, stvarno ne znam koliko, to što sam se uključila u onaj program ''4 tjedna nepušenja do 10,000 kuna'' samo stvara dodatni osjećaj da mi se sviđa ova ideja, i uvijek se nanovo zapitam zašto uopće počnem pušiti, jer nemam živčanluka, nemam osjećaj nikotina u krvi, nemam brdo drugih stvari koje mi cigarete donesu, zapravo trenutno mi jako smetaju. Ali, opet znam onaj osjećaj, kad si vani, a desna ruka traži pljugu, pa uz piće i prijatelje i priču, ajme, osjećaš se tako taman. Ma, zapravo sve je u glavi. I tako, eto, nakon te vožnje, sjela sam s dečkima na dve pive, a ne toga se neću odreći, i na tri kobasice sa senfom. Kako mi je to sjelo, mislim da mi se ta hrana preradila u roku od 2 sata. Gušt do jaja. Baš ono, fizički iscrpljena do maksimuma, a da ovako lebdim od zadovoljstva nisam osjetila, zaista ne znam kada. Ma čisto je stvar u volji, karakterno koliko si to želim samoj sebi omogućiti. Prekrasan vikend, stvarno prekrasan vikend. I s ovim tjednom, svakako ako je ikako moguće, tu tehnologiju srezat na minimum, mada je to nemoguće. No, alternativni izbor vikenda, je u svakom slučaju dobar početak.

petak, 08.06.2007.

Back to...

... Black & Jazz.

nedjelja, 03.06.2007.

I danas.

U grčkoj mitologiji, Echo ili Jeka je bila planinska nimfa. Bila je poznata po tome što je uživala u boji svog glasa. Bila ja brbljava, pretjerano zainteresirana za tračeve, bila je miljenica muza koje su ju podučavale, i bila je štovateljica djevičanstva, pa je stoga imala i širok dijapazon obožavatelja koji su je voljeli, a koji joj se nikako nisu mogli približiti. Kao nimfa, bila je besmrtna. No, Zeus je volio šarati okolo. I svi su to znali, kao što je i njegova žena Hera naslućivala. Jednog dana, dok su nimfe na Olimpu orgijale sa Zeusom, pojavila se Hera. Druge nimfe su naredile Echi da zapriča Heru dok one ne naslade svoje velike apetite s najvećim grčkim bogom. I Echo je povela dugu priču s božicom. Hera ju je pitala je li vidjela Zeusa, na što se Echo bojažljivo nasmijala jer se bojala Zeusove reakcije i rekla joj da nije, ali da će joj reći kad ga vidi. I tek kad je Hera shvatila što je Echo napravila, velika kletva se otrgnula iz njenih usta. ''Zbog tvog jezika, koji me prevario, ti ćeš od sada patiti! Ukrotit ćeš ga, i koristit ga u samo osnovne svrhe, kao ponavljanje! Ponavljat ćeš samo zadnje riječi koje ti ljudi upute!'' Echo je bila jedina nimfa koja nikad nije spavala sa Zeusom. Za vrijeme Echinih patnji, živio je mladić zvan Narcis. Svima je bio prekrasan, i svi su ga voljeli, i svi su ga htjeli. No, Narcis nije imao srca, pa ništa nije ni osjećao. Bilo mu je svejedno. Za vrijeme jednog lova na jelene, Echo ga je ugledala. Bila je razoružana njegovom ljepotom, te ga je počela opsjedati. Što mu je bliže prilazila, to je njena žudnja postajala sve veća. No, zbog toga što više nije imala dar govora, nije mu se mogla približiti. Zato se povukla, sakrila i nadala da će on reći nešto na što će ona ponavljanjem moći izreći kao testament svoje ljubavi. Narcis se odlučio malo odmoriti od lova, i kad se naslonio na drvo, čuo je šum. ''Tko je tu?'' ''Tu, tu, tu...'' ''Dođi k meni.'' ''K meni, k meni, k meni...'' ''Zašto me izbjegavaš?'' ''Izbjegavaš, izbjegavaš, izbjegavaš...'' ''Ne boj se, dođi k meni!'' ''K meni, k meni, k meni...'' I Echo se pokazala iz svog skrovišta, te mu poletjela u zagrljaj. Narcis, koji se grozio fizičkog kontakta, jer je prezirao činjenicu da se svima sviđa, ju je odgurnuo od sebe, okrenuo se, i počeo trčati. ''Makni se od mene! Kako se usuđuješ dirati me?'' ''Dirati me, dirati me, dirati me...'' Echo je ostala stajati slomljenog duha i srca. Vratila se na Olimp i zatražila od božice Afrodite da ju ubije. Afrodita joj je uslišila želju, mada je voljela njen glas. Narcis je zbog svoje grubosti i taštine, proklet na drugi način. Dok je šetao uz jezero, na površini hladne, glatke i premirne vode je ugledao odraz prekrasnog muškarca, u kojeg se odmah zaljubio. Napokon je saznao šta znači biti u milosti strasti, napokon je volio – sebe, svoju refleksiju. Pokušao je poljubiti i zagriliti svoj odraz u jezeru, no nije mogao, a nije se mogao ni otrgnuti od ljepote koju je ugledao i morao posjedovati. Znao je da je refleksija u jezeru on sam, no, bio je u potpunosti bespomoćan išta napraviti da se otrgne. I tako je počeo nestajati, počeo se gubiti u svojoj ljubavi. Proživljavao je patnju i pred sam kraj života, odnešen je u Had gdje je ostao vječno mučen svojim odrazom. Echino tijelo je bilo strgano na dijelove i odnešeno na sve krajeve zemlje, a njen glas je jedni ostao čitav, i još uvijek se skriva kao jeka u gudurama, kanjonima, dubokim šumama ovog svijeta ...

Komentari On/Off