Marketing
Živo, živo.
Bebel Gilberto je jedna mala vragolanka.
Prije par godina sam si rekla da ću morat otić na dva koncerta: U2 i na Bebel. Ova prva želja mi je još neostvarena, dok se druga ispunila sinoć u Tvornici.
Bebel je prvakinja bossa nove 21. stoljeća. Ono što su Joao Gilberto (njen otac) i Antonio Carlos Jobim radili 60tih godina, odnosno izmislili termin bossa nova na plažama Ria, dok je gospodin Frank Sinatra (dodatno) širio zvuk svijetom, to Bebel radi u našim danima.
Trio fantastikus, Joao Gilberto, Antonio Carlos Jobim i Stan Getz, američki jazz svirač, su 1963. lansirali pjesmu ''Girl from Ipanema'' ("Garota de Ipanema") koja je dvije godine kasnije osvojila Grammy, i do dan danas ostala prepoznatljiva kao jedan od simbola Brazila, te kao jedna od najboljih latino jazz pjesama uopće.
Stoga, Bebel Gilberto dolazi iz zaista slavne brazilske glazbene obitelji, iako je rođena Newyorčanka (sad bi ovdje trebala upotrijebiti novi pravopis :). Mada mi je sinoć bila dosta upitna, jer mi nekako baš i ne barata engleskim jezikom.
Tajna njenog uspjeha, je zasigurno komponiranje više stvari: portugalskog jezika s utjecajem bossanove koji dolazi zajedno s elektronikom koja i nije nešto pretjerano jaka, ali dovoljno istaknuta da privuče masu novih slušatelja, odnosno da Bebel stekne globalnu prepoznatljivost.
Stoga, za vrijeme sinoćnjeg koncerta ja se u prvi mah nisam znala ponašati. Hoću li sjesti na tribine ili ću stajat kraj pozornice. Želim li se mrdati u ritmu ili bi radije imala pasivan pristup koncertu? Tako da sam odlučila svoje ostaviti na tribinama, da pijuckaju Heineken, dok sam se ja više približila Bebel, što je na kraju ispala najbolja odluka.
Predgrupa su bili Forro in the dark. A oni su, to vam mogu potvrditi, izuzetni glazbenici. I furaju neki novi zvuk koji još uopće nisam čula. Na My space kliknite na pjesmu ''Riacho de navio'', koja će vam dočarati na što se sinoć publika počela itekako mrdati.
Inače, forro je najpoznatija vrsta glazbe sa sjeveroistoka Brazila. Tradicionalan forro se izvodi s 3 instrumenta: bubnja zvanog zambua, triangl i harmonika. Riječ je o izuzetno vedroj i slavljeničkoj glazbi, a pjesme su šaljive, a postoji mnogo inačica te glazbe, tako da se može i prezentirati kroz više načina.
Kad je Bebel došla na pozornicu, publika se već zgusnula. Ovi s tribina su se pomakli naprijed, i dočekali: malo zvrckavo stvorenje, koje je za vrijeme koncerta stalno lovilo svoju kosu po zraku, padalo sa stolice, dizalo noge na stol, ispijalo pivo, pričalo s publikom, mada moram priznati, ja ju baš i nisam previše kužila, jer ima jak naglasak (zato se i čudim da je rođena Amerikanka i da živi u New Yorku).
Bebel koja je uzimala mobitel od publike i pričala na slušalicu, ponovno se borila s ogrlicom i mikrofonom, skakutala na sve strane, prčkala po razularenoj kosi i lamatala svim ekstremitetima po zraku, ležala po podu, ljubila ruke curama u redovima tik do pozornice i kroz to sve, uspjela zabaviti i nas publiku, a vidjelo se i njih same u bendu (koji je sastavljen od članova Forro in the dark).
Bebel je jedna stvarno krasna ženica. Mala, baš je mala, ali ima jedan stav Zvončice, one male vile od Petra Pana. Nije bilo teško pronaći svoj način guštanja uz njenu glazbu i promociju novog albuma ''Memento'', mada je i pjevala stvari s meni osobno najboljeg albuma ''Tanto Tempo''.
Jedino što mi se zaista nije svidjelo je to što su ljudi, odnosno publika, u jednom trenutku bili malo naporni. Njihov žamor, s tribina i kraj dva šanka je bio glasan, pa mislim ako si za vrijeme koncerta došao lokat i kao usputno čavrljat mogao si to doma isto radit, jer je i sama Bebel u jednom trenutku zamolila da se publika malo stiša, jer joj je bila potreba tišina za slijedeću stvar.
Ostalo, ma sve super. Baš jedan ležeran, kulturan, odličnom glazbom i dobrom vibrom ispunjen koncert.
Post je objavljen 12.06.2007. u 14:50 sati.