četvrtak, 10.05.2007.
''Sve dok mi netko nije došao i lagano mi položio ruku na rame, mislio sam na more.''
|
Da, još uvijek me drži. Kao što me i Haruki Murakami drži. Južno od granice, zapadno od sunca. Po koji put.  Samo što sam si ovaj put dodala i Milesa Davisa. Pokušala sam i s Ellingtonom i Coltraneom, ali su mi bili prebrzi. Ali Miles je došao do mene, iako je Ellington glavni akter. Zapravo me prelijeva na sve strane. Dosta dugo nisam slušala jazz, nekako sam ga se zasitila, i onda sam samo dignula pogled prema polici s knjigama, i žuti omot me ponovno vratio u noć, kad sam čisto iz lijenosti, jer mi je posuđeni Murakami tjednima ležao na stolu, počela okretati stranicu za stranicom. I 7 sati kasnije, počela teško disati, jer sam knjigu završila. Gdje Murakami, predstavlja - južno od granice, kao mjesto koje je ''lijepo, veliko, mekano, i opipljivo,'' gdje možeš odmoriti misli, gdje uspomena zapravo počinje, ona koja je i bila najbitnija: dječja. Zapadno od sunca, je druga krajnost. Gdje se dešava hysteria siberiana, kolotečina, gdje se zbog istih pomaka, što same Zemlje, što nas samih, događa prekid. Nas samih sa sobom. A od točke A do točke B, dolazi pustinja, u kojoj počinje sve i završava. I gdje se vraćamo na početke sa svojim mijenama, i uvjerenje da jedino što je stalno, je ono što je sada i ovdje. Da su uspomene vividne onoliko koliko mi to sami želimo, odnosno, da smo si samo sami krvi za sve ono što loše napravimo. Da, zvučim malo zbrkano, ali da bi se Murakami prigrlio, mora se ući u doživljaj, baš kroz jedno putovanje u svijet koji je, zbog njegovog naizgled jednostavnog pisanja nama svima poznat, jer spaja Zapadni svijet sa sadašnjim Japanom, i koji on umiješa s jednom uvrnutnom misterijom. Kakva knjiga. Kakva prekrasna knjiga. Ma najviše ga volim zbog toga što mi svaki put pruža drugo značenje. Iako sa svakom knjigom nikad neću dobiti finalni kraj, već ću ga sama morat smislit, baš me forsira da ga opetovano čitam. Jer i njegov eroticizam nije vulgaran, već kroz tako pristupačan način objašnjava tu svu golemu usamljenost koja se dogodi čovjeku kad želi povezati samog sebe sa onim ja iznutra, a ne ide mu, jer ne zna ni sam od kuda krenuti. Jer i u isto vrijeme krenu tamne sile uma, opsesija, nostalgija, strast i posjedovanje. A sve je upetljano kroz priču Hajima. Koji je uspješan, oženjen muškarac, vlasnik jazz kluba Crvendaćevo gnijezdo, otac dvoje djece, koji se nakon 25 godina susretne sa svojom davnom simpatijom, ljepoticom Šimamoto, i koja iz temelja potresa njegov naizgled stabilan život. '' Budući da su sjećanje i čula tako nepouzdani, tako pristrani, uvijek se oslanjamo na stanovitu realnost – nazovimo ju alternativnom realnošću – da dokažemo kako su neki događaji stvarni. Do koje su mjere činjenice koje prepoznajemo kao stvarne doista onakve kakve izgledaju, i do koje su mjere to činjenice isključivo zato što ih mi nazivamo činjenicama, nemoguće je odrediti. Stoga da bismo nedvojbeno odredili realnost nad realnostima, treba nam druga realnost da u odnosu na nju definiramo onu prvu. A ta druga realnost pak treba treću realnost koja će joj poslužiti kao uporišna točka. U našoj se svijesti stvara beskonačni lanac i upravo nam rad na održavanju svih karika tog lanca daje osjećaj da smo doista ovdje, da mi sami postojimo. Ali može se dogoditi da se lanac prekine i tad smo izgubljeni. Što je zbiljsko? Je li realnost na ovoj strani prekinuta lanca? Ili ondje prijeko, na drugoj strani? '' Podatak da je sam Murakami rekao da je njegova ritmičnost u tekstovima povezana s jazzom, odnosno da je sanjarski i sjenovit svijet - utjecaj Junga, mi je bio samo dodatan plus da ga još više prigrlim. ''Kad sam je poznavao, bilo mi je tek 12 godina i nisam imao pravih seksualnih osjećaja ni želje. Premda priznajem da sam se mutno zanimao za oblinu njezinih grudi ili ono što se krije pod suknjom. Ali nisam znao ni što to znači niti kamo može odvesti. Naćuljenih ušiju i sklopljenih očiju, zamišljao sam postojanje jednog određenog mjesta. Mjesto koje sam zamišljao nije još bilo potpuno. Bilo je maglovito, nejasno, mutnih obrisa. A opet, bio sam siguran da me tamo čeka nešto od životne važnosti. I znao sam još i ovo: da Šimamoto netremice gleda taj isti prizor. Mi, nas dvoje, bilo smo još nepotpuna stvorenja, i tek smo počinjali naslućivati da postoji neočekivana zbilja koju ćemo svladati i usvojiti, koja će nas ispuniti i učiniti nas cijelim. Stajali smo pred vratima koja dotad još nismo vidjeli. Nas dvoje sami, pod tračkom svijetla, čvrsto stišćući jedno drugom ruku tek kratkih deset sekundi vremena koje začas prolete.'' |
Komentari On/Off
Buddha
