Marketing
Idemo dalje. Neš ti...
Nemoš ne primjetiti.
Seanova nova šefica je muško-žensko. Prije par mjeseci je bila u Nizozemskoj, platila 30 tisuća eura, odsjekla pimpač, skratila čeljust, za ovo još nisam čula, stavila ''male cicice'', priča piskutavim glasom, ali je previsoka, i nema baš stila. No, dobra je kao osoba, mada joj je frizura katastrofalna.
Meni je prva rekacija bila, jebate pa to i nije neka lova za promjenu spola, na što sam dobila odgovor, da kao i za sve, i na području estetske kirurgije, velika je potražnja, pa su i cijene valjda postale primjerene. Ali ipak, 30 tisuća eurića da ti odsjeku pimpača, da te pretvore u ženu, da se iz Richarda pretvoriš u Rachel. Pa ne znam baš.
A jel te zavodi? (Jel postoji bilo koje drugo klasičnije pitanje?) ''Pa ne zavodi me, ali sam joj sve ispričao o tebi, skoro pa u jednom dahu, da ne bi bilo nekih lascivnih pogleda za vrijeme pauze. A i mislim, nije da se sad kao žena baca na sve oko sebe.'' A ne znam ja.
A jel ti se omakne kad ju zoveš? ''Ma ne omakne mi se, ne zna ona još da ja znam, ali nisam nikad do sad bio u društvu transeksualca. A zamisli kak je njoj. Ako je 50tak godina živjela kao muškarac. Mora biti određen šok.'' Isuse, ja mislim da ću se stilati ako ju upoznam, počet ću se grebat po vratu, bit će mi neugodno. Vjerojatno ću ju pomno promatrati. Tražit uniseks karakteristike. A šta ak ona primjeti da mi je malo neugodno? A šta ako se počnem nenormalno crvenit? A šta ako ... ''Daj prekini više. Ne dramatiziraj. Tebi komunikacija ide ko od šale. '' Super.
Moja mama: ''Ma daj, muško-žensko. Čitala sam u novinama da si je ona Slovenka Salome, da si je ona odlučila odrezati malog, a ima ženu...''
Moj tata: ''... aha, u Sloveniji.''
Moja mama: ''A ima ženu, a kak će ona sada...''
Moj tata: ''Daj se pomakni s televizora, ne vidim ništ od tebe. Da, da, Slovenka.''
Moja mama: ''Čudan je to svijet.''
Moj tata: ''Valjda će si žena sama pomoći.''
Moja mama: ''Pa jel baš moraš?''
Moj tata: ''A šta sada.''
Pa ne znam. Nekako si ne mogu zamisliti taj osjećaj. Rodiš se kao žena, a cijeli život želiš biti muško. Ili obrnuto. Kompletan sustav vrijednosti ti se poremeti. Peru te kao i sve ostale, ove standardne brige, i onda još na konto toga svega, vlastito tijelo te izdalo od početka. Nije se rodilo u pravom spolu. I živiš s tim osjećajem – da je kod tebe nešto strašno pogrešno. A okolina u kojoj živiš je možda katastrofalna, nemaš novaca, ludiš, nezadovoljan jer se trebaš skrivati, a nije to neki mačji kašalj. Pa ti je cijela psihološka struktura smrdana, a gdje pripadaš.
Zamisli, da se rodiš u tijelu suprotnog spola, a da ti sve iznutra govori da je to krivo, a sve ono što vidiš, je odraz sebe u ogledalu.
Vidiš sebe, a da to nikako nisi ti.
Skidam kapu transeksualcima.
Post je objavljen 27.05.2007. u 15:30 sati.