Marketing
Tako nekako. U ne baš revijalnom tonu.
Zadnjih dana se osjećam, ma ne znam, baš čudno. Nikako ne svoja. Jedino, što mi se iskreno da raditi je pjevati.
Kao što je Saramago znao reći, ''upala sam u mlijeko''. Se sjećaš, Branka, tog izraza? :)
A to mi ovih dana, jedino i ide. Zadnjih desetak dana glas mi se stvarno pročistio, dosta sam se disciplinirala, štedila glasnice, pokušavala smanjiti poroke, što sam i uspjela. I onda su naravno i došle pohvale i komplimenti.
Kad nešto godinama radiš, zasićenje je svakako jedna od stvari koje možeš osjetiti. Ja tijekom pjevanja, odnosno upjevavanja, redovno imam miks više osjećaja. Kad sam imala 14 godina, i kad sam mutirala, kad sam bila prvi gimnazije i kad sam morala učiti latinski, ali sam ga nekako i svladala kroz latinske partiture, kad sam upisivala fakultet, kad sam išla na turneje, vraćala se doma umorna ko pas, redovno ispunjena adrenalinom i ponosom, i sve je nekako završavalo, samo su probe bile standard. Ove godine u 10tom mjesecu imam obljetnicu. 10 godina.
Počeo je kao hobi, oblikovao se kao dio života. Kroz veliku dozu ispunjenja, rijeđe kroz frustracije jer mi se više nije dalo, pa kad sam si dala pauzu, vrlo brzo sam osjetila kako mi nevjerojatno nedostaje. No, tijekom ovih godina sam si stekla i određenu reputaciju, i baš znam koliko se na mene računa.
Ali ma koliko sama zabušavala na probama, ni jedan osjećaj mi još nije približno onom kao kad sam na pozornici. Kad znam što se od mene očekuje, i koliku sigurnost osjećam.
Da, ovaj tjedan me samo taj osjećaj ispunjavao, i dobar je to osjećaj, i duboko je to. Samo, ja sam si bila nekako odsutna. Baš sam se osjećala skroz ranjivo. Niti raspoložena za razgovore, niti za napraviti išta korisno, stoga sam se svega klonila.
U biti sam imala osjećaj, da sve šta mi je iznutra, izgleda vidljivo na van. Tako da sam se liječila slatkim, posudila sam si dobru knjigu, ''Dežurna kučka'', hranila se Bridget Jones filmovima, no, manje više svaki sam dan u određenom trenutku imala osjećaj da će mi se suze navrit na oči, i pokušavala si nekako utomit, tu neku tugu koja mi je stalno bila prisutna. Baš neka tuga.
Tim više što je i Sean ovaj tjedan imao rođendan, pa ga je, kao i mene, uhvatila ta bluzara, jer je bio sam, a mene hvatali teški žmarci nostalgije kad sam ga zamišljala kako se budi na svoj rođendan, uz sms čestitke i telefonske pozive. Ne mogu podnjet kad ga nešto tišti, a i sama sam bila takva... 5 tjedana je prošlo.
I onda sam pronašla cure. Studentice s Berkeleya, acapella grupa. Famozne su, ali famozne. I samo je bilo, repeat, i repeat, i repeat.
Osobito jer su otpjevale Let go, od Frou Frou. Stvar koju ja valjda pobožno obožavam.
No, dobro, sutra je ponedjeljak, možda sutra bude moj dan. Početak tjedna, pa ono, imam vremena doći k sebi. A zaista moram.
Post je objavljen 06.05.2007. u 15:26 sati.