četvrtak, 17.05.2007.
Impulsno, kroz to sve.
|
Sa Seanom ne razgovaram preko Skype.a. Najviše volim kad kupi karticu od neka 2 sata, i kad se mogu opustiti na krevetu, razgovarajući preko telefona.  Faza PMS.a, te ova promjena raspoloženja, te prođe, te dođe, ma kod mene je uvijek nešto. Nije da se nešto posebno vidi na van, ali kad sam baš umorna, ili kad me nešto boli, ili kad jednostavno imam akromatski dan, postanem davež u dupetu. I onda mi se redovno ništa ne da, s tim da mi se onda ne da ni razgovarati s njim. Tako mi je bilo jedan od zadnjih puta. Ne da mi se ne da s njim razgovarati, već je tu uvijek ta konstanta da ti trebaš ispuniti to vrijeme razgovorom, i onda kad se prekine razgovor nastavljaš sa svojim što si radio. Ja s njim, kad jesam s njim, imam maratonske priče, samo što je kod telefona uvijek naglašena ta stvar što ti moraš biti raspoložen za njega, za telefon mislim. Jer kad se osjećaš malo potišten, ili ako ti se trenutno ne da, ili ako si u nekoj gužvi ... razgovor može postati prepreka. Meni se nekad to dogodi sa Seanom. I ne frustrira me više, prije je, jer sam si mislila, 'znači ako mi se sad ne da razgovarat s njim, a tak i tak se ne vidimo, jel to znači da se počinjem hladiti u vezi njega'. Simpa su bili ti počeci. Sad znam da nije, no, ne možeš uvijek biti u pravom štimungu. Jer iako se on i ja manje više čujemo na redovnim dnevnim bazama, sms obavezno, normalno je i to da se ja trebam prešaltati s nečega na njega. Vice versa. Davnih dana sam mu bila rekla, da neke moje reakcije spram njega, često zvuče ne toliko entuzijastično koliko bi trebale biti. Ne unesem sebe u kompletu, mada mi je jebeno drago da mu se ta i ta prilika otvorila, da mu se ovo ili ono dogodilo, da ... ma mali milijun stvari, i onda nekad nastane konfuzija u tome, da moje oduševljenje nije toliko veliko koliko bi trebalo biti. Ali to nije problem, niti ja govorim o ovome sada kao o imperativ stvari o kojoj cijelo vrijeme pišem, već je stvar u tome, što sam ja sebi davnih dana rekla da neke moje reakcije koje se tiću njega i ove trenutne situacije: često ostanu na pola pune, ili na pola prazne, kako kome odgovara. Jer šta ja zapravo radim? Ako se totalno unesem u neki osjećaj, a sad ne govorim o ljubavnim osjećajima jer sam s njima na čisto što se tiće Seana, već govorim da ako se unesem u osjećaj gdje bi ja trebala odreagirati, kad se vidimo i da smo fizički zajedno, vrlo otvoreno, ono, baš onako kako mi je na duši, moja reakcija preko telefona na neke njegove aktualne stvari, ostane - mlaka. Jer je to moja obrana. Jer ako samo krenem razmišljati koliko vremena sam već uložila u to da oblikujem sve te emocije, koliko truda i samodiscipline mi je trebalo da sve ne razjebem i pošaljem u kurac, onda sam se već i naučila da sve što se tiće našeg trenutnog odnosa, stavim malo u hlad. Da nisam toliko ekspresivna i ekstrovertna koliko sam inače, da nisam toliko emotivna koliko sam inače, da ne pomislim da se, kad sam s njim u određenim trenucima, raspadnem od ugode, da ne mislim koliko mi zapravo nedostaje, da ne mislim o tome koliko je već vremena prošlo, o tome što me još s njim čeka, da ne mislim da trenutno nemamo ono 'kad se vidimo?', a da to ne znači planiranje avionske karte par mjeseci unaprijed, već ajmo na slajac, ajmo nekud, ma bilo kud, jel bitno. I onda kad s njim razgovaram, pokušavam, ali ne uvijek, naravno da ne uvijek, ne biti toliko ja, mada zna on tko sam ja, već pokušavam to sve nekako svesti na onu optimalnu verziju, jer znam kako mi je prije bilo. Bilo koja malo veća promjena u njegovom životu, mene je s ove strane slušalice, dovodila do očaja, jer to je još jedna stvar koji nismo prošli zajedno, još jedna stvar koju ću sama morat prožvakat kad završim razgovor, još jedan napad bespomoći, jer trenutno, sada nisam s njim, i jer s njim, sada ne mogu podijeliti te neke stvari. I onda si – trenutno, pokušavam smiriti doživljaje. Nekad on pati na konto toga. Zato što je kod njega, što se tiće mene, uvijek prisutna ta jedna određena konstanta. Jer on ne voli meni govoriti kad je posebno potišten, ili tužan, jer zna da će meni biti loše. I u praksi, ovo sve zaista funkcionira. Nije ni za očekivati da će on ili da ću ja biti cijelo vrijeme na 100%. Tako da kad smo taj jedan od zadnjih razgovora privodili kraju, počeli smo se zezati. Kad se skroz umirim, jer već sat vremena pričam s njim, i kad smo izrešetali neke tjedne teme, kad dođe vrijeme u razgovoru kad se nazovemo svim mogućim životinjama iz zoološkog vrta, no, u deminutivu. Trenutno mi je najdraža verzija ''buhice...'', dok se on tek prije par tjedana riješio, ''ti si moj mali kakadu''. Ma bilo je tu svega: od početnih mišonje, zekonje, medonje, bubice trubice ljubice zubice (još uvijek jedna od najdražih koju mi upućuje! :), i do svih izvedenica mice: miconja: micika: gospođica mica: mačiću... pa do, ha ha, onih malo eksplicitnijih, kad mu se glas spusti oktavu niže. Za moje uši jedino. :) Tako da volim te završetke naših dugih razgovora. Jer se svode na to da se nas dvoje baš kužimo, i da nema uvijek te situacije meda i mlijeka, i da bi meni jednostavno bilo dosadno da i postoji. I onda redovno pola sata ili sat vremena kasnije, pošaljem razdragan sms, ne uvijek istog sadržaja, ali koji se svede na to, što mi je drago što ga volim, jer i mene samu nekad zapanji koliko on shvaća moje namjere i stvari. I dođe mi misao, i da ga ne znam, ne sad kao mog dečka, već da ga ne znam kao osobu, odnosno čovjeka, htjela bi ga upoznati. I onda sam na kraju jednog od tih razgovora dobila slijedeći sms, koji me intenzivno grijao dobrih tjedan dana. ''Znaš dušo, mislim da ako ti netko dopusti, nije ga teško upoznat toliko, koliko ga je onda ponekad teško shvatiti i razumjeti. Tolerancija i povjerenje su možda najbitniji, a sad jel soba pospremljena, ispit dan na vrijeme, ili je netko u pmsu, to je sve prolazno.. znaš. Volim te.'' Baš je zanimljva osoba, ta Buhica. :) |
Komentari On/Off
Buddha
