nedjelja, 13.05.2007.
''Pa tražila sam buhtlu, život'njo!''
|
Ja donjela burek od sira. Ali mi je taj dio malo mutikoš. Piće me obuzelo. Rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi.  Dobro, nije bilo rakije, ali je bilo: jeger, pelin, gemišt, crno vino i stella × 5 rundi. Ovaj tjedan sam osjetila, nakon dosta dugo vremena, jedan od onih osjećaja kad se osjećate u potpunosti ispunjeno, jer ste se kompletno ispraznili. Imala sam velik koncert, dok sam zadnje taktove ispratila sa skoro piskutavim glasom, jer mi se grlo stislo od emocija. No, zadnje dvije godine sam učila repertoar, i dok je pljusak pljeska stvarao jeku u ušima, u redovima sam vidjela što Vix i Domaća, što cure, kako u zadnjem redu rade ljudski val. Od 3 para ruku. Palmina malo sa strane. :) Ostala sam ganuta s njihovim dolaskom. Negdje oko 10 navečer, iza svega, jedino što sam zaista trebala je – piva. I u toj cijeloj gužvi, primjetila sam da je onaj treći par ruku iz zadnjih redova, pripadao: mojoj bivšoj razrednici. Koja je i sada, 6 godina nakon mature, ostala obožavana od većine nas. Baš sam joj bila rekla, da je zaista jedna od rijetkih ''starijih'' osoba u našim životima, koja je je imala masivan utjecaj na sve nas, koja nas je obilježila. Jer je bila dio nas. Ali nismo mi to baš u gimnaziji sve pokopčale. Pokopčale smo u Pragu na maturalcu (kad nas je pustila s lanca, udarala nas torbama u Music clubu, dok su neke mahnito trčale za dilerima, neke bile ostavljene u striptiz barovima, odnosno kad se zadnju večer s nama u lobiju hotela dobrano nacvrckala - a ja klela sudbu što Ifa nije sa mnom htjela ić do grada jer sam se morala oprostiti od Šveđana, ali ajme od kakvog primjera Šveđana. Koliko sam ja brijala u te dane. :) Kad nas je navukla na Tracy Chapman, kad smo saznali da je tematika Hills like white elephants, pobačaj, i kad je više od svega tražila da mislimo svojom glavom. I onda malo po malo po godinu kasnije, jer smo mi kao društvo koje je u srednjoj bilo kompaktno, nakon završetka škole, postalo još jače. I njoj je to isto bilo fascinantno, kao što se i mi same tome nekad začudimo. A onda opet, pa ima već 11 godina tesanja tih odnosa. I kojih manevriranja, i turbulencija, i daj saberi se, kak si glupa, ali na koncu, ipak smo se održale, jer smo zaista dugo da bi sad nešto skakalo između prepreka. Čuješ Manga, stoga bez obzira koliko ti mislila da 3 godine činile razvodnjavanje u odnosima, bez obzira što si ti u Brisbaneu, mislim da se takve stvari neće dogoditi. Ne zato što sam ja neki veliki altruista, već čisto zato što se kroz vrijeme već pokazalo da neke stvari – drže - vodu. Da baš, bivša razrednica je osoba s kojom imam jedan uistinu dubok odnos. Jer mi se sviđa kako je uvijek bila pomalo alternativna, a i vodila je naš razred snažnom rukom. Pušila s nama, cugala s nama, a nikad nije zeznula svoj autoritet. Kad sam prvi put došla iz Irske, donesla sam joj bocu gina i limete. Pozvonila na njena vrata, a ona je rekla, ''ma nisi trebala''. Pa smo dugo pričale, toliko dugo da sam skoro zaboravila ići doma, zapravo mi je bilo malo neugodno kad su me njen suprug i kćerka pogledali s pitanjem u očima, ''pa ti si još tu?''. A ona ništa, ''znaš da si ti uvijek dobrodošla ovdje''. Tako da je i ovaj put automatski prihvatila moj poziv da s nama popije cugu. Na kraju nije ispala jednina ''cuga'', već množina. Pa nam se svima raspleo jezik. Jer je večer bila tako ljetna, topli vjetar je zrakom nosio onaj zvuk šuštavog lišća, jer na terasi tog birca nisam dugo sjedila, jer, ima mnogo tih – jer, ali najviše, jer sam se osjećala sretna. Baš sam se osjećala sretna. Jer nema farsi s tim ljudima, nema malih razgovora s kojima se treba popuniti tišina, jer se svi nekako plašimo praznog hoda u kurtoaznim čavrljanjima, nije bilo ni jednog neugodnog ili nelagodnog osjećaja koji bi me natjerao da si misli prebacim igdje drugdje. Moja mala oaza mira. S tim ljudima. Tako je i ostalo do 1 ujutro, kad smo se pokupili, jer smo sutra raditi. Ali, ne prije nego što smo navratili kod Tinkarinke u stan, Anuk i ja, Palmina je ošla ča s Dragim (ne, ovo nije kritika, zna ona :), a Profesorica doma, i gdje smo opustošile frižider, bademe i lješnjake, skurile cigarete i pričale o ... a ko će ga više znati. Koliko pjane glave mogu natrkeljat, toliko nije vrijedno pisanja. Bolje je ostaviti u uspomeni da je bilo nešto ''značajno''. Zasigurno, haha. Ali večer zasigurno je bila, značajna. |
Komentari On/Off
Buddha
