nedjelja, 07.04.2013.
Kada bih ti poklonila sebe
Da ti poklonim cijelu sebe, morala bih ti pokloniti dosta ludila, poneku šašavo dječju ljutnju, za koju kažeš da ne možeš podnijeti...
Morala bih ti dati čipkasto bijelu, snježnu naivnost i čistoću, ne moraš ići u tako željene ledene krajeve
I sve one moje riječi, oko kojih se lomimo mnogo puta, jer ih važeš...
I sve interpunkcijske znakove, mnogo zareza, upitnika, previše nedorečenih trotočki..
Kada bih ti željela pokloniti cijelu, cijelu sebe...
Da li bi mogao podnijeti sve moje porezotine umotane u najluđi osmijeh, svu žudnju i glad koju imam za životom
Bi li se mogao nositi sa onim "još" koji je moja materija, čuvstvo, kraj i početak
Bi li se izgubio u svim mojim nikada završenim krugovima, svim počecima u koje sam zaljubljena, onim čežnjma i nemirima koji se javljaju s vjetrom...
Pa odem..da bih se vratila...
Bi li me gledao istim zaljubljenim očima, sa istom nježnošću, kada bih ti rekla .."ne odlazi"?
Tamo je samo snijeg i hladnoća, polarna svjetlost je u nekim drugim stvarima
Može biti ovdje..bilo gdje..bilo kada
Ne bježi od nas, ne bježi od sebe
Znam da to izgovoriti nikada neću...
Da ti poklonim sebe cijelu, da li bi podnio moje euforične zanose koji remete tvoj usklađeni meditativni mir
Bi li narušili tvoju tišinu, mir..koji me mnogo puta spasio
Pa se bojim...da ne izgubim taj spas
Pa žudim...da te vidim kako se neumorno smiješiš..
Rekao si mnogo puta da smo se morali sresti..
Možda i jesmo, no... zaplet i rasplet biramo mi
Količinu ljubavi koju ćemo se usuditi dati, bez zadrške, opreza i straha, biramo sami
Ja ne biram količinu...
Ja uvijek dajem sebe cijelu..na pladnju..
Pa se onda tražim..u polarnoj svjetlosti
- 00:05 -
Komentari (10) - Isprintaj - #