Neotkrivena pričalica
četvrtak, 02.08.2018.
Izgubljeni u labirintu vortexa
Kako sam po prirodi znatiželjna, bacam se na kratko istraživanje te magične riječi koja otvara vrata sreći. Pronalazim da se vortexom postiže sreća, ostvarenje snova, privlačenje toliko prijeko potrebnog novca, ljubavi.
Pazite, tim vortexom tj. zakonom privlačenja možemo doći do savršene linije tijela.
-Hm...dobar je taj neki vortex!-, pomislih u sebi.
Iako već na prvu ćutim tračak sumnje u ovo nevjerojatno čudo zvano vrtlogom, dajem si zadatak proučiti kako privući tu magiju i sve njene blagodati. Pomalo čitam, gledam you tube i na prvu se čini izrazito zanimljivo.Na you tubeu nailazim na mnoštvo tzv.motivacijskih govornika i "life coach-eva". Svi pričaju o sreći i o tome kako samo moramo misliti pozitivno i bit ćemo najsretniji na svijetu.
I sad razmišljam, znam što je motivacija, znam što je govornik, znam što je posao trenera. Ono što mi se nameće kao problemsko pitanje je sljedeće: kako to da su nam u današnjici potrebni neki životni treneri, motivacijski govornici? Jesmo li kao društvo toliko demotivirani životom da nam neki motivator mora ukazivati kako da se ponašamo pa da uhvatimo taj neki vortex koji garantira sreću.
Prativši internet, iskače mi video pod nazivom Kako privući novac?, Kako privući ljubav?, Vortexom do ozdravljenja....
Na trenutak naivno pomislim: -Jesam li našla magični ključ sreće u tom vrtlogu privlačenja?-
Razum me ubrzo spušta čvrsto na tlo, no tračak one moje znatiželje odvodi me da isprobam taj vortex, to čudo koje slušajući motivatora vodi do bezuvjetne pozitive, sreće, spokoja. (Da se razumijemo, ima tu nekih psiholoških elemenata koji stoje:misli pozitivno i bit ćeš sretniji). Upravo zbog tih elemenata koji imaju egzaktnu podlogu (koliko psihologija uopće može biti egzaktna), krećem u labirinte vortexa jedne poznate motivacijske govornice. Isprva sve djeluje toliko lijepo, uvjerljivo, močno. No, slušajući malo duže te priče,počinjem shvaćati da nasjedam na prodavanje magle kojom se netko dobrano bogati na uštrb običnih ljudi u potrazi za čašicom osobne sreće. Zapravo se sve svodi na isto i vrti u krug. Ti si kreator svoje sreće, misli pozitivno i tako ćeš privući zadovoljstvo, zdravlje, novac.
Svaka čast ako je nekome pošlo za rukom uvući se u taj vrtlog vjerovanja svakojakim "božanskim" govornicima, ali ajd neka oni svojim vrtložnim pričama pomognu anksioznim dušama kojih je u današnje vrijeme i previše.
E, pa neće ići!
Tijek misli vodi me dalje. Mnoštvo ljudi današnjice naprosto žudi za tračkom sreće kao za zrakom sunca na oblačnom nebu. Muče ljude različite stvari: tempo života,posao, zdravlje, egzistencija,ljubav. Često se u ljudima rađa tjeskoba koje se teško riješiti. I što se događa? Posežu za life coachevima da bi naučili biti sretni i pobijedili tjeskobu.
Cijela ova priča ima i drugu stranu medalje. Želi li običan čovjek naučiti od svog motivatora srećonoše kako biti sretan, mora dobrano platiti. Platiti seminare, platiti radionice. No najveća strahota na koju sam naišla je pružanje usluge Vortex cruise. Ploviš luksuznim brodom sa svojom motivatoricom s kojom meditiraš, obavljaš razno razne radionice sreće...i zamislite...sve to za samo 15 tisuća kuna
. Ne znam bih li se smijala ili plakala.Što se nameće kao zaključak ove priče? Netko je pokrenuo prokleto unosan biznis da bi zarađivao na lakovjernim, naivnim i bogatim ljudima.
Da se mene pita, ne treba nikomu life coach. Običnom čovjeku bez 15 tisuća kuna dovoljan je jedan zalazak sunca, bicikliranje uz more, šetnja šumom. To su izvori sreće. No dobro, ponekad i pokoji xanax ako se nađe pri ruci
!Oznake: vortex, sreća, life coach, šetnja, tjeskoba, xanax
subota, 30.12.2017.
Ljubav vs. surova stvarnost
prepoznati i osjećati ono toplo, ono što nas zapravo ispunjava. Nemojmo
dopustiti da od takvog nemilosrdnog i zločestog života popucaju čvrste niti
koje smo planirali držati vezane zauvijek. S vremena na vrijeme stvarnost
nam vješto podmeće noge. Omota se oko nogu i guši nas poput najjačeg
neprijatelja. Toliko je malo dovoljno da joj popustimo i dozvolimo lomljenje
naše ljubavi. Ěsto toliko malo dovoljno je da našu ljubav ipak sačuvamo.
Ona je vrijedna čuvanja. U trenutcima prožetim tugom i srdžbom i i
iskušenjem proizašlim iz nemilosti i nenaklonosti svakodnevnog života,
potrebno je samo malo stati...i sjetiti se. Sjetiti svakog dodira, držanja za
ruke, čvrstog zagrljaja. Osvijestiti na tren onaj osjećaj povezanosti i
ispunjenosti proizašao iz svakog našeg zagrljaja. Probuditi sjećanje na
čvrste niti kojima smo vezani. Vrijedi prkositi svim životnim izazovima
natopljenim odustajanjem od onog najvrijednijeg. Jer jedino što na kraju
ostaje, zaista, samo ljubav je!
Oznake: ljubav, čuvanje ljubavi, borba za ljubav
srijeda, 02.08.2017.
Jesam li to ja?
Svatko od nas ima svoje osobine koje nas određuju.I one dobre i one loše. Koliko smo različiti, toliko smo po mnogočemu i vrlo slični. U ljudskoj je prirodi želja za analiziranjem drugih, tražiti im mane i poneku vrlinu. Nije nam teško na temelju ponašanja imenovati osobinu osobe koju poznajemo.Ponekad čak i nekome u prolazu dodijelimo određenu osobinu. To se najčešće događa na nekoj bezbrižnoj kavi s prijateljicama gdje se opušteno komentiraju prolaznici (npr. ima dobar stil odijevanja, previše je digla nos, čini se brižnom majkom, izgleda poput pravog intelektualca, simpatičan je...). Dakle, nije nam teško nekog okarakterizirati, čak štoviše, volimo to raditi.
Do preokreta dolazi kad smo u situaciji u kojoj moramo analizirati sebe same. Tu nailazimo na problem. Teško nam je odrediti vlastite prednosti i nedostatke. Često se vodimo onim osobinama koje su nam dodijelili drugi jer ih mi sami teško prepoznajemo. Kažu li nam ljudi oko nas da smo plemeniti, dobri, marljivi ili sebični,plašljivi..mi te osobine prihvaćamo svojima.
U radu s djecom puna sam puta naišla na isti problem. Kad imaju zadatak okarakterizirati ostale učenike u razredu, puni su ideja o tomu koje će im dobre i loše osobine pripisati ( dobar prijatelj, duhovit, dosadan, marljiv, ne zna čuvati tajnu, iskren...). Problem nastaje kad im kažem neka svatko sebe opiše jednom dobrom i manje dobrom osobinom. Nastaje tajac. Teško im je sebi pripisati lošu, a još teže dobru osobinu. Potrebno ih je dugo navoditi da osvijeste ono što ih određuje kao individue.
Isto što i s djecom, događa se i s nama odraslima. Jest da smo mi svjesniji svojih nekih osobina, ali ipak je većina njih nama samima nevidljiva. Uvjerila sam se to na vlastitoj koži u vrijeme ovogodišnjeg ljetovanja.
Imala sam zadovoljstvo ljetovati s bliskim rođakom koji posljednjh godina živi na drugom kraju Europe pa se ne viđamo često. No, djetinjstvo nam je bilo protkano zajedničkim druženjima, dugim razgovorima i nezaboravnim događajima iz kojih proizlaze lijepe uspomene.
Ne bih nikad dovela u vezu ljetovanje i rođaka s osobinama koje su tema ove priče da se nije dogodilo sljedeće. Prekapajući po mnogim zajedničkim uspomenama i prepričavajući ih nekome tko nas poznaje kratko vrijeme, previše puta sam zastala čuvši kako iz priča mojeg rođaka isplivavaju moje osobine. Zanimljivo je bilo slušati kako se kroz proživljene situacije i kroz naša ponašanja osobine nameću same po sebi. Iz tih razgovora iščitala sam niz dobrih i onih manje dobrih vlastitih osobina. Neke od njih taj mi je razgovor samo potvrdio (jer sam znala da me određuju), a neke sam tek osvijestila ne znajući do tada da ih uopće posjedujem.
Nebrojeno puta se dogodi da je ono kako se mi sami vidimo i kako nas vide drugi potpuno različito. Puno sam toga naučila o sebi osluškujući kako me drugi vide i doživljavaju.
Bitno je osluškivati druge i osvijestiti ono kako nas okolina vidi kroz naša djela. Ponekad nas to može pozitivno, a ponekad negativno iznenaditi.
I zato, želite li naučiti nešto novo o sebi ili osvijestiti ono što već znate, obratite pozornost kako vas doživljavaju ljudi koji vas okružuju. Možete puno dobrog spoznati.
I na kraju, nisu osobine te koje nas određuju. Određuju nas naša djela iz kojih se osobine neminovno rađaju.
Oznake: osobine, kako nas vide drugi, dobre i loše osobine
ponedjeljak, 03.04.2017.
Bol,izdaja-kratka priča (posljednji dio)
Nema je više. Unatoč grčevitom držanju sreće koja me obavijala, u jednom neopreznom trenutku, popustile su niti…iščezla je iz mojih ruku poput pijeska koji iščezava kroz dlanove. Nestala. Otišla. Pokušavam procijeniti što mi se događa. Prepoznajem sablasnu realnost gubitka. Osjećam težinu, nepodnošljivost saznanja odsutnosti osjećanja koje me činilo živom.
Misli ostaju paralizirane u kaosu propitkivanja, dok mi tijelo preplavljuje određena bol. Ulazi kroz ruke i laganim mi se tempom uvlači u najsitnije dijelove.
Bezbroj pitanja tumara glavom u kaosu pobrkanih misli. Tijelo teško podnosi nalet unutarnje boli i evo je…klizi licem kristalno čista, olakšavajuća suza. Vuče dio težine taložene u srcu. Na trenutak sve postaje lakše, no vrtoglavom brzinom opet postaje sablasno teško. I tako u krug. Težina, bol, suza, olakšanje…i sve ispočetka. Iscrpljujuće.
Pretpostavim li kako je netko utjelovljenje moje sreće koju sam izgubila, javlja se težak osjećaj izdaje. Isprva srdžba odrađuje svoje. Daje lažljivu snagu zaborava nekog tko nije vrijedan ove boli. No kako srdžba gubi jačinu, bol pobjedonosno uzima maha. Penje se, raste, likuje nad iscrpljenim tijelom i izmučenim srcem.
Gubitak je težak. Sa sobom odnosi onaj najbolji dio mene. Onaj važan dio koji je bio ispunjen željom, iščekivanjem…srećom. Otima mi ono najvrjednije što svatko od nas nosi u sebi. Ostajem bez snage, vjere, nade. Stojim sama. Kao ogoljeno, usamljeno drvo unutar šume koja ne nalazi razumijevanja za vapaj spasa.
Ostaje praznina. Ogromna, zastrašujuća…gotovo jeziva. Daje neku novu dimenziju postojanja koja nije nimalo ugodna, ali je tu u svoj svojoj raskoši. Nastanila je moje srce i bojim se da dugo neće naći neki novi dom.
Kraj
srijeda, 29.03.2017.
Kratka priča- Sreća (treći dio)
Sreća
Kako li je samo dobro osjetiti zadovoljstvo. Ispunjenost. Napokon! Osjetiti obavijenost slatkoće ludila.
I dok tražimo sreću, pitajući se postoji li ona zaista, nameće mi se samo jedan odgovor. Postoji! Itekako postoji. Ona je u nama, u našim mislima, htijenjima. Potpuno je drugačija u svakome od nas. Ima tisuću i jedno lice. Stotine nepresušnih mogućnosti koje zapisane leže u srcima.
Moja je sreća ispunjenje mojih htijenja. Dobila sam je. Pronašla me napokon. Ili sam ja nju pronašla. Ne znam. Svejedno je. Imam je. Držim je čvrsto, gotovo grčevito.
Zarinuvši se potpuno u njene čari koje mi pruža, ne puštam je od sebe olako. Nevjerojatno osjećanje. Ona pokreće i daje živost. Zatamnjeni um bistri euforičnom bistrinom čistog ludila, poželjnog i lijepog. Sreća koja me trenutno dodiruje ima nečije obrise. Približava mi se kroz nečiji pogled koji prati moj korak i trag. Prilazi mi snažnim intenzitetom.
Zapljuskuje i udara me čvrstinom silovite vode koja probija zatvorena vrata. Nisu dovoljno snažna kako bi podnijela pritisak siline. Naglo popuštaju, a voda tj. sreća zapljuskuje moje lice. Opet i iznova. Gubim se u njenim blagodatima, u osmijehu na licu koji ne iščezava, već se udvostručuje, utrostručuje…
Pokušavam oteti čim više te uzvišene energije koju mi sreća dobacuje. Hvatam je. Borim se rukama i nogama da je dohvatim u što većoj količini. Otimam je sve više i više, udahnjujem je u sebe pokušavajući je osjetiti u cjelini. Teško razaznajem uživa li više moj um, srce ili tijelo. Lebdim…napokon!
Negdje sam između sna i stvarnosti…štipkam se kako bih samoj sebi dokazala da živim ljepotu sna u surovoj stvarnosti.
Nastavlja se...
Oznake: sreća, zadovoljstvo, ispunjenost
nedjelja, 26.03.2017.
Kratka priča (drugi dio)- Nestrpljivost iščekivanja
Nestrpljivost iščekivanja
Neprolaznost iščekivanja budi zbunjujuće šaren spektar osjećanja u mom ustreptalom srcu. Poigrava se strpljivošću tisućama razvodnjenih načina. Nevidljiva nestrpljivost koju nemoćno pokušavam otjerati , zločesto i pobjedonosno nastanjuje svaku poru moje duše. Osmjehuje mi se mučeći moje tijelo. Zahvaća tako nestrpljivost svaki komadić mene, noćima ne dajući da utonem u miran san.
Gricka nestrpljenje moje ruke, lice, grudi. Igra sa mnom opasnu igru nadmetanja,čekajući tko će popustiti. Nestrpljivost i ja. Jedna nasuprot drugoj. Osjećamo se međusobno u hladnoj noći usijanog žara naše već uigrane borbe. Ponekad je uspijevam otjerati na naslonjač u susjednu sobu i ostaviti je tamo neka drijema.
Tada je čekanje podnošljivo, čak i poželjno. Daje pregršt zamišljenih putova koji vode do tebe. I svaki novi put i nova zamišljena mogućnost daje određenu ljepotu mogućeg susreta s tobom. Sanjivim očima, opijena zamamnim mislima koji uključuju naš susret, nevoljko doznajem kako se iz ugodnog naslonjača netko budi,odrijemavši posve dovoljno da opet bude jak. Opet dolazi ona. U raskoši svoje rasplamtjele veličine, gospođa Nestrpljenje moje čekanje pretvara u muku.
Dokad ću izdržati? Hoće li čekanje progutati moju želju? Može li čekanje isprati sve ono primamljivo što mi se nudi u nekom budućem trenutku?
Hm… Ogromnu želju u meni, koju uništava iščekivanje, netko ipak može spasiti. Netko tko joj je dao prvobitni smisao. Netko,možda trenutno umoran i iscrpljen, ali posve uvučen u zagrljaj budućeg vremena temeljenog zajedničkom težnjom. Usudi se, kreni… i čekanju ću tad ponosno dati znak kako je vrijeme da ode u nepovrat.
Nastavlja se...
Oznake: iščekivanje, nestrpljenje, kratka priča
srijeda, 22.03.2017.
Kratka priča (Želja)- prvi dio
Želja otvara zaključana vrata, vodi pronalasku primamljivih, slatkih mogućnosti koje začahurene leže u njedrima nespokoja, u kutovima ostavljenih i prisilno napuštenih misli. Budeći se sramežljivo i sneno, želja otvara i daje probuđeni smisao, rascvjetali nagovještaj i neodoljivo htijenje za onim usnulim čežnjama duboko skrivenim u zaboravljenim pukotinama naše zamrle svijesti.
Želja razotkriva zatomljenu i zarobljenu težnju u stisnutim srcima ispraznih i potrošenih osjećaja, u dušama ispunjenima nepodnošljivom rutinom već predobro znane iscrpne kolotečine.
Poželjeti je iznimno lijepo, no opasno. Igrajući se privlačnim, vrućim dlanovima različitih želja koji dozivaju u zagrljaj iz kojeg ne puštaju olako, postajemo robovi svojih htijenja.
I dok neke i nečije tihe, pronicljive, privlačne niti prožimaju moj um i uspavano tijelo, šireći se poput debelo isprepletene mreže koja čvrsto odlučuje zariti svoje čvorove u svaki djelić moga postojanja…u meni se rađa želja. Čista, sramežljiva, nevina. I ja ću poželjeti!
Osjetit ću uzavrelu radost koja je u nekom mračnom kutku bespomoćno i slomljeno čekala te nečujno vrištala na sav glas…a bez ijednog ispuštenog glasa.
Raširit ću ruke pa da u zagrljaj uhvatim iskre sreće koja lebdi oko mog uzglavlja zavodnički mi se smiješeći. Ozarenog lica hvatam leptire u mrežu mojih želja. Osjećaj je jedinstven. Ja sam ponovno živa. Spremna otkriti,pokazati, doživjeti ono istančano, istinsko, drsko i besramno, no istovremeno nježno, otmjeno i zavodljivo.
Sve draži koje se kriju u meni držim na dlanu…netko će ih uzeti…i nečija će se želja ispuniti, ispunivši moju.
Nastavak slijedi...
Oznake: kratka priča, želja
srijeda, 15.03.2017.
O čokolinu ili mami koja zna najbolje
Društvene mreže obiluju grupama u kojima se okupljaju mame.
Ponekad volim zaviriti u njihove razgovore i razmjenu iskustava jer i sama spadam u kategoriju roditelja. Često doznam neke korisne savjete i informacije o roditeljstvu. Ima tu svakojakih tema u kojima mame razglabaju o svojoj djeci i problematici vezanoj uz odgoj i odrastanje.
Moram priznati da uz sve korisne i pozitivne stvari ovih grupa u kojima se mame okupljaju, ponekad zastanem i pitam se koji je moj problem. Slušajući određene mame, naglo me hvata kompleks manje vrijednosti.
Najjače su mi one prepirke u kojima se raspravlja o npr. dohrani djeteta.
Jedna mama kaže:- ja sam svojoj princezi dala čokolino kad je navršila pet mjeseci!
Javlja se druga mama pa se nadoveže:- Mislim da to nije pametno. Trebala si pričekati navršenih osam mjeseci! Djetetova probava još nije dovoljno razvijena.
Brže-bolje javi se treća:-Samo ti daj princezi čokolino, nije to prerano. I nas su tako hranili pa smo živi i zdravi.
Upada nadobudna moderna mama: Griješite! Šest mjeseci dijete mora biti isključivo na prsima.
Napokon se javi mama od koje me lagano hvata onaj kompleks manje vrijednosti od maloprije pa kaže: -Ja sam svojem malcu dala čokolino s navršena tri mjeseca. I nisam pogriješila. Svaka mama zna što je najbolje za njeno dijete!!!
Od ove posljednje rečenice počinje mi se mutiti pred očima. Osjećam neki pritisak u prsima i pitam se čemu rasprave o bilo čemu ako svaka mama ima taj blagoslov da zna što je najbolje za njeno dijete.
U tom trenu bih posegla za tipkama računala i odgovorila "pametnoj" mami: -NE, ne zna svaka mama što je najbolje za njeno dijete! Neke samo misle da znaju pa daju čokolino djetetu od tri mjeseca.
Zaista sam puno puta naišla na različite rasprave u kojima je zaključak glasio da svaka mama zna što je najbolje za njeno dijete.
E, pa ja sam prva koja vrlo često ne zna što je najbolje za svoje dijete!
Propitkujem se svakodnevno jesam li postupila dobro ili sam trebala postupiti drugačije u određenoj situaciji.
Kako bi samo život bio jednostavan i lijep kad bismo svi sve znali.
I zato me nevjerojatno smeta kad netko iz vlastitog neznanja veliča svoje znanje.
Ja se ipak držim one filozofske teze da nas upravo sumnja dovodi do pravih spoznaja. Stoga, sumnjajmo ponekad u svoje spoznaje kako ne bismo došli u iskušenje da dijete od tri mjeseca starosti nahranimo čokolinom.
Oznake: majčinstvo, grupe, društvene mreže
ponedjeljak, 13.03.2017.
Prva pomoć kod gubitka posla
Kažu da je pisanje terapija.Pišem od svoje desete godine. Povremeno. Onako s vremena na vrijeme kad osjetim potrebu opteretiti papir svojim jadikovkama koje proizlaze iz različitih životnih situacija. Krenulo je u djetinjstvu.Pisala sam tada o doživljajima dječje ljubavi, o nedostižnim zvijezdama koje bih promatrala dižući pogled u nebo... sve do nezaobilaznih vlastitih sukoba o poimanju života, traženju smisla u besmislu. Tipičan slijed tema koje se svojevremeno vrzmaju u svačijim mislima u pojedinim fazama odrastanja.
Papir i olovka često su bili moji dobri prijatelji. Nisu dosađivali "pametnim" savjetima, već su pomno doživjeli svaku moju napisanu riječ natopljenu raznim bojama mnogobrojnih osjećaja. Pisanje, papir i olovka zaista mogu biti nevjerojatna terapija. Uspiju otkinuti djelić nagomilanog tereta prikovanog uz leđa.
Za njima sam često posezala i u mladenaštvu, ali i kasnije kad sam već postala formirana osoba. Neopisivo je dobro vratiti se pisanju s vremena na vrijeme. Odrastajući, shvatila sam da pisanje ne mora nužno biti terapija za poboljšanje negative. Ponekad ono može pouspješiti trenutnu sreću i zadovoljstvo u nama, dovodeći je na još višu stepenicu. E, osjećaj koje pruža takvo pisanje je, naprosto, odličan!
Pišem. Sada. Iz koje pobude? Što me trenutno određuje? Sreća, tuga? Javlja se neutaživi poriv za pisanjem. Jasno je, potrebna mi je terapija! Netko poseže za terapijom psihologa,netko za terapijom opijata, a ja....posežem za pisanjem.
Može li pisanje ublažiti gubitak posla? Težak je osjećaj izgubiti posao. Nastaje kaos u glavi. Što dalje? Kako dalje? Zabrinutost oko vlastite egzistencije i egzistencije svojeg djeteta nagriza noću polusnene misli.
Na pamet mi pada česta uzrečica jednog svog učenika, hiperaktivnog osmaša. Kaže on: "Život nije fer!"
I zaista NIJE! Gubiti posao u kasnim tridesetim godinama zaista nije fer! Bezbroj je razloga zašto to nije u redu.
Nije fer izgubiti posao koji voliš, kojem se predaješ u potpunosti, posao koji te određuje kao osobu.Nije fer strahovati za budućnost svojeg djeteta jer gubeći posao moraš razmišljati kako tu budućnost izgraditi.
I nije fer što bez posla ostaješ zbog nepravde i osobnih interesa pojedinaca (prepoznatljiva i dobro znana hrvatska priča u kojoj moć i novac pobjeđuju pravdu).
Ništa od toga nije fer! (Sutra ću svom osmašu reći kako njegova poštapalica "Život nije fer!" itekako ima smisla.)
Eto! Terapiju pisanjem sam upravo odradila. Je li bila svrsishodna? Da, višestruko.
Za kraj ću poželjeti da oni zbog kojih nepravedno gubim posao koji beskrajno volim (i koji mi kroz zadovoljstvo svojih učenika pruža toplinu u srcu) ponekad osjete potrebu za terapijom bilo koje vrste. Možda s vremenom postanu bolji ljudi!
