Ponekad je teško u surovoj stvarnosti koja nas lomi hladnim prstima,
prepoznati i osjećati ono toplo, ono što nas zapravo ispunjava. Nemojmo
dopustiti da od takvog nemilosrdnog i zločestog života popucaju čvrste niti
koje smo planirali držati vezane zauvijek. S vremena na vrijeme stvarnost
nam vješto podmeće noge. Omota se oko nogu i guši nas poput najjačeg
neprijatelja. Toliko je malo dovoljno da joj popustimo i dozvolimo lomljenje
naše ljubavi. Ěsto toliko malo dovoljno je da našu ljubav ipak sačuvamo.
Ona je vrijedna čuvanja. U trenutcima prožetim tugom i srdžbom i i
iskušenjem proizašlim iz nemilosti i nenaklonosti svakodnevnog života,
potrebno je samo malo stati...i sjetiti se. Sjetiti svakog dodira, držanja za
ruke, čvrstog zagrljaja. Osvijestiti na tren onaj osjećaj povezanosti i
ispunjenosti proizašao iz svakog našeg zagrljaja. Probuditi sjećanje na
čvrste niti kojima smo vezani. Vrijedi prkositi svim životnim izazovima
natopljenim odustajanjem od onog najvrijednijeg. Jer jedino što na kraju
ostaje, zaista, samo ljubav je!