Neotkrivena pričalica
ponedjeljak, 03.04.2017.
Bol,izdaja-kratka priča (posljednji dio)
Nema je više. Unatoč grčevitom držanju sreće koja me obavijala, u jednom neopreznom trenutku, popustile su niti…iščezla je iz mojih ruku poput pijeska koji iščezava kroz dlanove. Nestala. Otišla. Pokušavam procijeniti što mi se događa. Prepoznajem sablasnu realnost gubitka. Osjećam težinu, nepodnošljivost saznanja odsutnosti osjećanja koje me činilo živom.
Misli ostaju paralizirane u kaosu propitkivanja, dok mi tijelo preplavljuje određena bol. Ulazi kroz ruke i laganim mi se tempom uvlači u najsitnije dijelove.
Bezbroj pitanja tumara glavom u kaosu pobrkanih misli. Tijelo teško podnosi nalet unutarnje boli i evo je…klizi licem kristalno čista, olakšavajuća suza. Vuče dio težine taložene u srcu. Na trenutak sve postaje lakše, no vrtoglavom brzinom opet postaje sablasno teško. I tako u krug. Težina, bol, suza, olakšanje…i sve ispočetka. Iscrpljujuće.
Pretpostavim li kako je netko utjelovljenje moje sreće koju sam izgubila, javlja se težak osjećaj izdaje. Isprva srdžba odrađuje svoje. Daje lažljivu snagu zaborava nekog tko nije vrijedan ove boli. No kako srdžba gubi jačinu, bol pobjedonosno uzima maha. Penje se, raste, likuje nad iscrpljenim tijelom i izmučenim srcem.
Gubitak je težak. Sa sobom odnosi onaj najbolji dio mene. Onaj važan dio koji je bio ispunjen željom, iščekivanjem…srećom. Otima mi ono najvrjednije što svatko od nas nosi u sebi. Ostajem bez snage, vjere, nade. Stojim sama. Kao ogoljeno, usamljeno drvo unutar šume koja ne nalazi razumijevanja za vapaj spasa.
Ostaje praznina. Ogromna, zastrašujuća…gotovo jeziva. Daje neku novu dimenziju postojanja koja nije nimalo ugodna, ali je tu u svoj svojoj raskoši. Nastanila je moje srce i bojim se da dugo neće naći neki novi dom.
Kraj
